Tatjana Jurić: Vježbanje mi je jako važno, za mene je to skoro zen iskustvo

Poznata televizijska i radijska voditeljica Tatjana Jurić najčešće radi na vježbama snage, a preferira rad sa osobnim trenerom

Od malih nogu bivša manekenka, diplomirana politologinja te televizijska i radijska voditeljica Tatjana Jurić (42) iz Zagreba bavila se raznim sportovima i rekreativnim aktivnostima.

– Bilo je tu i karatea, i tenisa, odbojke, rukometa, pa čak i košarke, a najdulje sam se zadržala u klizanju. U osnovnoj sam klizanje jako voljela; volim ga i danas, no zbog problema s kralježnicom danas na klizanje idem samo kao pratnja svojim nećakinjama tijekom zimskih praznika – kazala je Jurić dodajući kako joj je fizička aktivnost iznimno važna, a zbog problema s kralježnicom danas joj je presudna.

– Dugogodišnja discus hernija koja je s progresijom otišla i u stenozu kralježnice bila je moja dijagnoza. Rezultat je mehaničke ozljeda zbog pada na poledici još u srednjoj školi uz kombinaciju nedovoljne jačine mišića i manjka aktivnosti. Nažalost, jedno je vuklo drugo. Godinama sam uspjela živjeti s discus hernijom uz poštedu, vježbanje i fizikalne terapije, ali u jednom trenutku, operacija je bila nužna. Danas su operativne metode poštednije nego ranije pa je okolno tkivo sačuvano, a oporavak je bio što je moguće kraći. Bila sam gotovo nepokretna, imala sam ozbiljnu operaciju kralježnice i za mene druge opcije osim vježbanja i jačanja mišića nema – odlučna je Tatjana koja priznaje da radi na sebi i vježba čak i kad nema motivacije.

– Imam svoje faze. Nekad sam aktivna s trenerom i sustavno radimo, a nekad, kada se malo ulijenim, sama sa sobom prakticiram makar pola sata brzog hodanja, a zatim i vježbe snage s bućicama koje imam doma. Živim na uzbrdici, imam svoju rutu i to mi se pokazalo kao sjajna, gotovo svakodnevna rekreacija. Čak i kad mi se najmanje da, natjeram se na pola sata hodanja nizbrdo, pa uzbrdo po kvartu i to mi se pokazalo kao sjajna i učinkovita vježba i kretanje. Bolje na svježem zraku, nego na traci u teretani. Onda doma na terasi odradim lagane vježbe snage i super, sad već znam kontrolu pokreta i položaje, a to je važno – objašnjava Tatjana priznajući kako joj ideja online treninga nikad nije bila privlačna.

– Važna mi je bila struktura treninga i rad sa stručnom osobom, s trenerom koji me nadzire i motivira. Kombinirala bih pilates ili isključivo vježbe snage u teretani, uvijek niskog intenziteta zbog kortizola koji mi zna jako skočiti, a koji ima veze s hormonskom slikom, i da sad ne kompliciram, odrasla sam uz brata sportaša i vrlo rano osvijestila da, kao i u svemu drugome u životu, vježbanju treba pristupati sustavno i ozbiljno. Važno je upoznati svoje tijelo i shvatiti koja je vrsta treninga za tebe, a koja nije – kaže Tatjana objašnjavajući kako preferira vježbe snage bez obzira je li riječ o vježbama koje se baziraju na snazi vlastitog tijela ili pak na vanjskom opterećenju.

– Bez puno skakanja, bez podizanja otkucaja srca i bez glasne glazbe. Volim pilates, i svojedobno sam jako voljela nešto slično pilatesu, a to je bio lagree. No, često se vježbalo uz glasnu glazbu i zbog toga sam odustala. Za mene, vježbanje treba biti gotovo zen iskustvo, da čuješ sam sebe kako dišeš i da si koncentriran na svaki pokret koji izvodiš – otkriva naša sugovornica.

Kaže da nema posebnu listu mrskih vježbi jer smatra da, ako se radi na ispravan način, svaka može biti jednako teška i svaki trening koji podrazumijeva napredak uključuje veliki trud i muku. Nakon operacije kralježnice za nju vježba znači i život bez boli.

– Vježbam kako bih mogla biti snažnija, pokretnija, zdravija. Kako starimo, tako gubimo mišićnu masu, gubimo i gustoću mišića, a zdravlje je u snazi i aktivnosti. Da sam s vježbanjem krenula pravovremeno i u tome bila redovita, do nužnosti operacije ne bi došlo. No, moja je ozljeda, uslijed mnogih dodatnih faktora, otišla u progresiju i kad je došlo do dodatne stenoze kralježnice, nisam mogla prehodati ni jedan metar bez ozbiljnih bolova, bolova koji su postali stalno prisutni. I tu nije riječ o malim bolovima. Nije bilo druge nego odlučiti se na operativni zahvat. No, važno je napomenuti, jednom riješen “mehanički kvar”, ne znači rješavanje svih problema – i opet, ništa bez redovitog vježbanja i poštede određenih pokreta – kazala je Tatjana.

Priznaje da se, kao i svi, ponekad suočava s danima kad nema previše motivacije za vježbu, no tada se sjeti bolova koje je trpjela i podsjeća se da ih može izbjeći uz pola sata do sat vremena brige o sebi u danu. U tom kontekstu ništa nije teško.