Italija autom u 12 dana – prvi dio
Italiju je nemoguće opisati u jednoj rečenici. Za mene je to zemlja čuda i čarolije, nevjerojatne povijesti i kulture, spoja nespojivih različitosti
[...]Naravno, ne možete ući automobilom u povijesno središte Venecije, no izvan njega na otoku Tronchetto nalazi se niz javnih garaža koje su odlično prometno povezane s centrom.
Od garaže do javnog prijevoza kojeg su jednostavno nazvali People Mover, a riječ je o automatiziranom shuttleu nalik zagrebačkoj uspinjači ili žičari, trebalo nam je desetak minuta lagane šetnje. Cijena pojedinačne karte je 1,50 eura. People Mover će vas odvesti do Piazzale Roma, a odatle preko Ponte della Constituzione ulazite u gradsku jezgru.
Ondje smo bili lani, tako da smo došli prije najava o naplati ulaska u gradsko središte. Unatoč tvrdnjama kako se Venecijom zbog kanala i algi koje u njima žive širi neugodan miris, to nije točno. Ili barem nije bilo u vrijeme našeg posjeta. Klasične turističke znamenitosti poput mosta Rialto i Trga svetog Marka preplavljene su ljudima i gužva je zaista nesnosna, no čim se malo odmaknete u neku od uličica, slika je sasvim drugačija i Veneciju zaista možete doživjeti na intiman način.
Posebna je ljepota i u tome što će vam GPS otkazati u takvim uličicama, što znači da ćete se u više navrata gubiti ne znajući u kojem smjeru idete. Ni to nije loše, jer ćete otkrivati sitne detalje na zidovima kuća, poput uklesanih grbova ili pak lijevnih metalnih zmajeva koji su se nadvili nad prolaznike. Simbol Venecije je krilati lav sv. Marka, pa se stoga na brojnim mjestima može vidjeti otisnuta glava ili cijelo tijelo lava, crtež ili reljef, a postoji i legenda o njemu. Naime, ako krilati lav među šapama drži zatvorenu knjigu, Venecija je u ratu. Ako pak lav drži otvorenu knjigu, Venecija je u miru. No to je zabluda i narodna predaja koja nema veze s povijesnim znanstvenim činjenicama.
Također, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako su sve te kuće zadržale autohtoni izgled, uključujući vrlo niska ulazna vrata. Portafoni na tim vratima otkrivaju kako se iza zidova kriju deseci imena, a kućni brojevi se penju do 3.000 i više. Lutajući uličicama svako malo izbijete na manji trg na kojem vas mami restorančić ili kafić, no cijene su paprene pa nismo ni pokušavali. Također, u mnogim uličicama su se sakrile minijaturne suvenirnice pretrpane simbolima grada, uključujući gondole i maske.
Kako su se tradicionalno u Veneciji ljudi bavili izradom stakla, kožne galanterije i čipke, najviše je takvih predmeta. Između njih su se nagurale klasične trgovine, pa se ondje jeftino može kupiti neki snack ili voda, a ima i zanimljivih ugostiteljskih objekata u kojima spretni kuhari pred vama pripremaju poznate talijanske umake poput bolonjeza i sličnih, te možete kupiti špagete s umakom za nekoliko eura. Malo izvan jezgre, kod željezničkog kolodvora, nalaze se razne vrste trgovina i radnji koje nude sendviče i brze obroke, uključujući slastičarnice s klasičnim talijanskim slasticama poput cannellona, tiramisua, struffola i drugih.
Posebno je dinamična i zanimljiva tržnica Rialto uz Canal Grande za koju bi se na prvi pogled reklo kako je riječ o velikoj ribarnici na otvorenom, no ne dajte se zbuniti. To je samo dio vrlo bogate ponude koja uključuje začine, suvenire, voće, povrće, meso i suhomesnate proizvode, ulja, rukotvorine i puno toga. Znaju i oni da su omiljena turistička destinacija, pa na mnogim štandovima možete kupiti pakiranja tjestenine i drugih talijanskih proizvoda namijenjenih za promociju Italije. Inače, cijene takvih proizvoda ovdje su čak jeftinije nego u Rimu ili drugim talijanskim turističkim destinacijama.
Također, na pojedinim gradskim trgovima izvan stare jezgre možete pronaći ulične štandove s odjećom, uključujući majice. Na jednom od njih smo se zaustavili, a veseli vlasnik se raspričao na tečnom engleskom objašnjavajući kako se bori s uvoznom jeftinom konkurencijom koja uništava talijansku privredu. Osim što, dakle, pada u vodu teorija kako Talijani ne znaju strane jezike, čini se da se bore s istim problemima kao i mi. Nije nas baš morao nagovarati da kupimo majice koje su nam ionako zapele za oko. Kad smo već kod vode, moram priznati da se divim arhitektima i graditeljima koji su uspjeli, unatoč učestalim poplavama i činjenici da dio kuća doslovno leži na vodi, sagraditi zdanja koja se nisu raspala od kapilarne i drugih oblika vlage. Miris vlage inače je teško sakriti, a ipak, u trgovinama i građevinama u koje smo ulazili nismo ga osjetili. Ne znam imaju li posebnu metodu uspješnog prikrivanja ili je pak riječ o čemu drugome.
Talijani kao da ne smatraju gradom mjesto bez tornja, pa i u Veneciji imaju svoj Torre dell’Orologio, toranj sa satom kraj venecijanske katedrale. Nastavljamo istraživati uličice ispresijecane kanalima s brojnim mostićima između kojih spretno kormilare slavni venecijanski gondolijeri. Nismo se vozili, a po onom što se dalo primijetiti, najčešće se voze američki turisti i mladi parovi. Kažu da je Venecija među najromantičnijim gradovima na svijetu, a kako je prilikom našeg boravka bila subota, vidjeli smo mnogo vjenčanja. Gondolijeri u Veneciji očito nemaju slobodu naplate, nego postoji unificirani cjenik koji vrijedi za sve jednako i stoji istaknut na stajalištu. Cijena vožnje gondolom je 80 eura.
Kao u svakom turističkom gradu, ovisno o platežnoj moći možete potrošiti jako puno, ili pak jako skromno. Venecija ima i nekoliko javnih parkova, ali izvan glavnih turističkih odredišta. Giardini della Marinaressa ili Giardini della Biennale mogu pružiti predah i utočište od gužve. Kako je za nas Venecija bila tek jednodnevni izlet, kroz šetnje i razgledavanje znamenitosti vrijeme proleti u trenu. Kada bi čovjek baš htio uroniti u grad i istražiti sve što nudi, možda bi dva ili tri dana obuhvatila većinu onoga što Vencija može ponuditi. Možda neki drugi put, a do tada, Arrivederci Venezia!
Italiju je nemoguće opisati u jednoj rečenici. Za mene je to zemlja čuda i čarolije, nevjerojatne povijesti i kulture, spoja nespojivih različitosti
[...]Talijanska avantura života iz predivne Toscane odvela nas je u glavni grad Rim, odnosno u pokrajinu Lacij
[...]Iz Rima smo krenuli prema Napulju, no ondje se nismo dugo zadržali jer smo žurili prema Pompejima, grobnici zaleđenoj u vremenu
[...]