Italija autom u 12 dana – prvi dio

Svako je putovanje posebno, no za mene je nezaboravna avantura bila Italija autom koja je u svakoj pokrajini ponudila nešto drugo

Nema veće slobode nego kad možete putovati vlastitim automobilom na destinacije koje vas zanimaju ili raduju. Takva je bila moja talijanska avantura koja se protegnula na nezaboravnih i apsolutno nedovoljnih 12 dana u kojima sam se zaljubila u nježne male gradiće velikih ljudi i njihovih običaja, cannole s pistacijom i maritozzo. Da, naravno, bilo je tu i Aperola, limoncella i vina kao i slanih delicija, no iskreno, bili su sporedni. Čini mi se da bih izgubila puno dojmova kada bih sve stavila u jedan tekst, pa zato pišem trilogiju.

Ne znam kako je kod vas, no prije svakog putovanja kod mene se budi doza pozitivnog uzbuđenja praćena očekivanjima. Planirate na koja mjesta želite otići, što želite vidjeti, ali ostavljate slobodu i za mala iznenađenja usput. Obično ta usputna iznenađenja postanu pravi hit. U takvom planiranju, kad imate ograničeni budžet i vrijeme, nije jednostavno obuhvatiti sve želje i neminovno se nekih stvari odričete, ostavljajući ih za sljedeći posjet, za neki drugi put. U slučaju Italije, bojim se da ni 15. put neće biti dovoljan za sve. Zato mi je teško palo ugurati u kratak period toliko doživljaja koje sam htjela iskusiti. Također, sve smo troškove smještaja i ulaznica platili unaprijed, tako da smo imali neke fiksne termine i lokacije na koje smo morali otići u zadanom roku.

Inače, vožnja talijanskim prometnicama elegantna je i jednostavna, sve su autoceste dobro označene i na jako puno mjesta imaju kamere koje jamče da se poštuju ograničenja brzine, tako da pada u vodu fama kako Talijani voze kao da nema sutra. Osjećala sam se prilično sigurno, a nije bilo ni prometnih nezgoda koje bi prouzročile zastoje ili druge probleme. Za razliku od Slovenije ili Austrije, u Italiji nemaju vinjetu nego plaćate cestarinu na automatiziranim naplatnim kućicama.

Firenca

U prvom danu smo potegnuli od Zagreba do Firence, za što vam treba oko šest i pol sati. Nakon vrludanja tunelima i zavojima, stigli smo do smještaja malo izvan grada. Očekivala sam puno, ali doživjela sam daleko više. Firenca me osvojila na prvi pogled svojim intimnim ulicama i nekim pozitivnim nabojem.

Inače, dan kad smo došli u Firencu bio je najtopliji te godine i temperature su se penjale do 39 stupnjeva. Ne volim vrućine, ali nevjerojatno, ondje mi nisu toliko teško pale. Neki povjetarac preko Arna je nosio laganu svježinu, a u uskim kamenim uličicama središta grada zidovi kuća su pružali dovoljno hlada. Prošetali smo kroz Ponte Vecchio i Piazza della Signoria.

Iznenadio me nesrazmjer katedrale u odnosu na okolne zgrade zbog koje djeluje nezgrapno, kao Guliver među Liliputancima. Mislim, naravno da je velika kad dominira vizurom cijelog grada, no očekivala sam malo više prostora između nje i okolnih kuća, nešto veći trg koji prati tu grandioznost.

Nedaleko je Mercato del Porcellino, raj za ljubitelje gradskih tržnica. Beskrajni štandovi i sve vrste robe kao stvoreni su za cjenkanje i pronalazak idealnog suvenira, no ondje, skriven između štandova i gotovo zatrpan torbicama preprodavača, sakrio se pravi mali firentinski biser – Fontana dell Porcellino.

Firenca je adut regije Toskane, a divlja svinja je još od antičkih vremena bila simbol snage i ratničkog duha te je postala simbolom regije. Ovaj brončani veprić putnicima namjernicima donosi sreću ako mu u usta ubace novčić, a ukoliko protrljaju njušku, sigurno će se vratiti u Firencu. Porcellino je uz tržnicu još od 16. stoljeća, no 2008. su ga zamijenili kako bi ga zaštitili od propadanja. Ima mramornog brata blizanca u Galeriji Uffizi, a originalnu brončanu skulpturu fontane čuvaju u Palazzo Mozzi.

Vepar kao simbol regije nalazi se na brojnim proizvodima, a za gurmane su u ponudi i razni prehrambeni proizvodi od veprovine, uključujući kobasice i sušene delicije. Također, Firenca je Davidov dom. Govorimo, naravno, o Michelangelovom Davidu kao glavnom eksponatu Galerije Akademije. Ako i niste osobiti ljubitelj ni poznavatelj umjetnosti, ne biste trebali propustiti susret sa ovim nevjerojatnim djelom čiji je autor imao samo 26 godina kada ga je počeo klesati. Tek kad stanete nasuprot te impozantne figure, možete osjetiti svu njezinu snagu i veličinu kao i veličinu umjetnika koji je pokušao u mramoru zarobiti trenutak u kojem se biblijski junak odlučuje na borbu sa nadmoćnijim neprijateljem. Nezaobilazno mjesto kulture je i Galerija Uffizi, dom Botticellijeve Venere, ali i drugih glasovitih klasika poput Caravaggia. Leonarda da Vincija, Giotta, Tiziana i mnogih drugih.

No uz klasike, grad umjetnosti iznenađuje spontanim umjetničkim ostvarenjima na koje slučajno nabasate lutajući ulicama. U nekoj od firentinskih ulica zaskočila me i iznenadila skulptura koja prikazuje ljubav dvoje ljudi. Zaustavljeni u poljupcu, nogama su se čvrsto ukorijenili u Zemlju, a visoko ispružene ruke transformirale su ih u stabla.

 

Rad je to umjetnika Andree Roggija koji svojim izričajem pokušava stopiti čovjeka i prirodu, a sličnu je skulpturu izložio i u Sienni, o čemu ćemo kasnije. Firenca je i grad u kojem je živio slavni Dante, a iako od njegove kuće nije mnogo ostalo, ondje je muzejski prostor. Nažalost, nisam stigla posjetiti ga. Firenci sam na odlasku tek prošaptala “Doviđenja”, jer sigurna sam da ćemo se opet družiti. Uostalom, Porcellinu sam protrljala njušku.

Vinci

Mjestašce na pola sata vožnje od Firence na putu prema Pisi je Vinci, rodno mjesto slavnog Leonarda da Vincija i to je bila sljedeća destinacija. Rodna kuća slikara i izumitelja, ili ono što je od nje preostalo, pretvorena je u muzej, dok drugi dio službenog muzeja čine replike njegovih izuma, prototipi, crteži i skice.

Mjesto broji manje od 15.000 stanovnika, a svake godine ga posjećuju milijuni turista. Hvale se kako pejzaži koji su nadahnjivali slavnog Leonarda i dalje ondje postoje. Suveniri, restorani i smještajne jedinice, svi se zovu Leonardo da Vinci. Mjesto je okruženo maslinicima i vinogradima, a na ulazu je i veća vinarija u kojoj se mogu kupiti vina lokalnih proizvođača. Pokret dalje, u novu pustolovinu.

Pisa

Na sat i pol vožnje od Firence smjestila se Pisa, gradić u kojem su katedrala i kosi toranj najveće znamenitosti. Kupolu katedrale i toranj ćete ugledati već na prilaznoj cesti, a pozitivna je stvar što je parking još besplatan izvan gradskih zidina. Ulice kojima dolazite do središnjeg trga na kojem su se smjestile ove znamenitosti nalik su manjim gradovima, pa imate osjećaj kao da ste u Bjelovaru ili Čakovcu. U glavnim ulicama ima trgovina i manjih fast foodova ili pokoji restoran, ali to je uglavnom to. Uz glavni trg klasika – štandovi s majicama, magnetićima i drugim drangulijama.

Svi turisti koji su ondje, došli su samo s jednim razlogom – zbog fotografije na kojoj izgledaju kao da rukama pridržavaju kosi toranj. Nakosio se slučajno, jer su arhitekti na močvarnom tlu zamislili sagraditi grdosiju koja se potom nagnula. Mnogi su ga pokušali sravniti sa zemljom, od Mussolinija koji ga je smatrao sramotom do Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu koji su mislili da ga Nijemci koriste kao promatračnicu.

U periodu od 1990. do 2001. godine stručnjaci su tražili način kako ga stabilizirati i tada je bio zatvoren za javnost. O uspjehu njihovih nastojanja svjedoči činjenica da je toranj ranije imao nagib od 5,5 stupnjeva, a danas je to 3,99 stupnjeva. Na livadi koja ga okružuje stotine turista u istoj pozi traže svoj idealni kadar, dok more drugih stoji u redu kako bi se popeli na vrh. Inače, tornjevi su Talijanima ono što su Austrijancima satovi, pa tako u gotovo svakom selu imaju brojne tornjeve koji su im služili za promatranje, utvrđivanje i obranu od neprijatelja.

Masivna katedrala dom je brojnih legendi, uključujući i tzv. Galileov svijećnjak. Riječ je o masivnom svijećnjaku koji visi sa stropa i njiše se, a u njega je tijekom mise poznati matematičar i fizičar navodno gledao i tako otkrio svojstva klatna. Također, prema legendi, u jednom od stupova je skrivena amfora sa svadbe u Kani kad je Isus vodu pretvorio u vino, dok je oštećenja na jednom od rimskih kamenih blokova kandžama urezao sam Đavao pokušavajući spriječiti gradnju crkve. U svakom slučaju, masivna sakralna arhitektura nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razgled ne treba puno vremena, tako da smo ubrzo već biti opet u autu i na putu prema sljedećoj destinaciji.

San Gimignano

Na putu prema Sienni, zaustavili smo se u pitoresknom gradiću na vrhu brda, San Gimignanu koji je postao apsolutni favorit putovanja. Parking za osobne automobile izvan zidina je relativno jeftin i nije velika gužva jer turiste uglavnom dovoze autobusima koji parkiraju negdje drugdje.

Kad uđete kroz gradska vrata, kao da ste ušli kroz portal u neku drugu dimenziju. Uske uličice načičkane su trgovinama i nasmiješenim licima trgovaca. Cijene nisu pretjerane i može se pronaći doslovno za svakoga ponešto, od sitnica do skupih luksuznih proizvoda. Nema nervoze ni stresa, iako je gužva. Čini se da je tako tijekom cijele godine, a autobusi neumorno iskrcavaju stotine turista iz sata u sat.

Najveća je gužva u slastičarnici Dondoli, malom ugostiteljskom objektu slastičara Sergija Dondolija. Ne čudi, jer je upravo on svojim gelato kreacijama višestruki osvajač Svjetskog kupa sladoleda. Činjenicu da ima najbolji sladoled na svijetu ponosno ističe u svakoj prilici, a nekoliko ulica dalje ima i prostor za školu Dondoli Gelato Class u kojoj polaznicima prenosi svoje bogato iskustvo koje je stekao putujući Europom 18 godina i tražeći formule za najbolji sladoled.

U svakom slučaju, kad vidite najveći red u San Gimignanu, to je ispred njegove slastičarnice. Čekala sam nekih pola sata, kad je odjedanput Dondoli izašao iz svoje slastičarnice i počeo pojedinačno pozdravljati svakoga tko je stajao u redu. Na engleskom bi ih pitao odakle su, a onda na njihovom jeziku rekao “Dobar dan”. Na spomen Croatie veselo se nasmijao i dodao “Neighbours”. I da, u njegovoj slastičarnici ne kupujete kuglicu sladoleda, nego čašicu određene veličine. Mala čašica je 2,50 eura, a nasmiješena slastičarka će vam u nju nagurati količinu sladoleda koliko stane. Možete birati različite okuse, a definitivno ne škrtare na količini. I da, sladoled je najbolji koji sam ikad jela. Nekoliko koraka dalje je još jedna slastičarnica koja također prodaje sladoled, ali čini se da nema zle krvi niti Dondolija shvaćaju kao konkurenciju, nego dobro žive u njegovoj sjeni.

Blizu je i malena samoposlužna trgovina s lokalnim proizvodima. Nema trgovca, artikle skenirate na blagajni i platite karticom na izlasku. Kamera je jedini nadzor, a ipak nikome nije palo na pamet ukrasti nešto. U vinariji nude toskanska vina po povoljnim cijenama, a gotovo na svakom koraku možete degustirati domaće proizvode. I oni imaju svoje tornjeve, jer ipak – Italija, ali umjesto kamenja i povijesti, imam dojam da su uspjeli puno bolje plasirati i turistima približiti ljude koji ondje žive i proizvode koje rade za turiste. Stječe se dojam da je u cijelu priču utkano puno ljubavi, a atmosfera je pozitivna i lepršava.

Siena

Toskanska ljepotica Siena. Grad je to koji mnogi uspoređuju s Firencom, a i on kao da se trudi dostići sjevernijeg brata ili sestru. Otkrili smo besplatan parking na susjednom brdu s kojeg puca pogled na katedralu, a baš me ondje opet zatekla i oborila skulptura nalik onoj iz Firence, rad Andree Roggija.

Ipak, ma koliko se trudila, Siena nije Firenca i nedostaje nešto…. U vrijeme našeg dolaska u gradu se održavala završna svečanost utrke Palio di Siena ili Carriere. Kažu kako je to jedna od najtežih i najopasnijih konjskih utrka na svijetu radi koje pijeskom prekriju glavni gradski trg Piazza del Campo.

Sudjeluje 17 predstavnika gradskih četvrti ili Contrada od kojih svatko ima svoju zastavu i grb te jašu bez sedla, a ukoliko padnu mogu poginuti. Zato u utrci ne sudjeluju stanovnici, nego plaćaju profesionalne džokeje. Priču oko natjecanja smo propustili, no došli smo na vrijeme za veliko pobjedničko slavlje. Cijeli je grad bio okićen zastavama. Zamislite nogometno ludilo kad ulicama hodaju navijači nekog nogometnog kluba u njegovim bojama – tako je Siena izgledala očekujući slavlje pobjednika utrke. Za tu se večer pripremao očito veliki tulum jer smo gotovo u svim ulicama nailazili na ljude koji su pripremali piće i hranu, pjevali i plesali.

Contrade osim boja predstavljaju i životinje, pa je tako, primjerice, životinja pobjedničke zelene Contrada guska. Od 1930.-tih u Contradama su sagradili fontane na kojima su brončane skulpture životinja predstavnica. Svaka Contrada ima svoju, a mi smo prolazili kroz Contrada della Tartuca čiji je simbol kornjača, pa se ondje smjestila simpatična fontana djeteta s kornjačom. Sudeći po ulaštenoj glavi, stanovnici prije utrke vjerojatno trljaju kornjaču za sreću. Te “fontanine” ipak imaju puno dublji značaj jer se stanovnici Siene krste dvaput – prvi put u crkvi, a drugi put u svojoj četvrti, vodom iz fontane. Neke od fontana nastale su na temeljima prethodnih, a druge su pak sagradili iz početka. Sve se napajaju podzemnim akvaduktima i voda je, naravno, pitka.

I Siena ima svoj tornjić, slavni Mangio, no najveće atrakcije su Duomo i glavni gradski trg Piazza del Campo koji se nalazi na mjestu starog rimskog kazališta, pa je stoga u obliku školjke i mnogi ga nazivaju najljepšim javnim prostorom Europe. Duomo tj. katedrala u originalnoj zamisli trebala je biti najveća katedrala na svijetu. Još jedan megalomanski projekt, no prekinuli su ga zbog nedostatka novca te je glavna fasada dovršena u 14. stoljeću. Ipak, ulice Siene nisam doživjela tako toplima i ugodnima kao ulice Firence. Dapače, bila sam prilično ravnodušna kad smo se vratili u auto i nastavili put.

Montepulciano

Nastavljamo prema Rimu, no pogled nam je privukao još jedan utvrđeni gradić na brdu, Montepulciano. U ovaj srednjovjekovni renesansni gradić ušli smo krajem kolovoza ne znajući da se upravo tada održava Bravìo delle Botti, utrka u kojoj mladići uzbrdo guraju vinske bačve teške 80 kilograma.

Riječ je o natjecanju između predstavnika osam gradskih četvrti. Najava natjecanja sastoji se od zadivljujuće povijesne parade koju mještani vrlo ozbiljno shvaćaju, a sastoji se u defileu dama i pratnje u povijesnim kostimima uz bubnjare koji ritmom pozivaju na sudjelovanje. U grad smo ušli upravo kad je parada počela, tako da smo izbliza vidjeli dašak renesansne talijanske povijesti.

Kako su svi mještani bili na tom događaju, gotovo da i nije bilo trgovina koje su bile otvorene. Osim što smo uživali u ceremoniji, prošetali smo dražesnim uličicama te zastali kod nekoliko otvorenih platoa vidikovaca kako bismo se divili pejzažu. Općenito, pejzaž i vizure toskanskih brda teško je zaboraviti, a stječe se dojam kao da smo u uređenoj zemlji koja brine o svom vizualnom identitetu i povijesnom kontekstu. Djeluje promišljeno, s nakanom da sačuva identitet.

Po brdašcima svih mjesta razbacale su se vile okružene čempresima, no čini se da određeni propisi o gradnji određuju granice mogućnosti i diktiraju uvjete, a ne privati kapital. Iako je jasno da si vilu u Toscani ne može priuštiti bilo tko, sve su približno iste veličine, nemaju sulude arhitektonske zahvate u prostoru, putevi koji do njih vode nisu asfaltirani. Pogled koji puca na vinograde i maslinike smiruje i hrani dušu, pa priroda ondje djeluje kao lijek. Iako bi mogli sagraditi i izbetonirati puste kvadrate, to se nije dogodilo. I zato, kapa dolje. Bez tih vizura, Toscana više nije Toscana.

Gledajući u retrovizoru tornjiće Montepulciana, krećemo prema Rimu, vječnom gradu. A to je ipak priča za drugi dio trilogije koji možete pročitati OVDJE. Plan puta dolazi na kraju trećeg dijela, OVDJE.