Italija autom u 12 dana – treći dio

Svjesni da avantura Italija autom uskoro završava, krenuli smo prema jugu zemlje ususret suncu, Pompejima i Amalfiju. A potom povratak kući

Avantura radnog naziva Italija autom nastavlja se. Napuštamo Rim i Lacij obogaćeni boljim uvidom u ritam tog grada, a jurimo ususret Kampaniji i Napulju, prijestolnici talijanskog nogometa. Ima gradova koji vas osvoje na prvu, no za mene to Napulj definitivno nije.

Napulj

U usporedbi s Rimom, ovdje se nisam osjećala nimalo sigurno. Grad je preplavljen drogiranim i onesviještenim ljudima koji doslovno leže po ulicama, beskućnicima koji glavinjaju gradom i to je prvo što sam vidjela izašavši iz javne garaže u kojoj smo ostavili auto.

Oronula pročelja daju do znanja da nije riječ o bogatoj regiji koja ulaže u vizualni identitet grada, a ni smetlari se baš ne ubijaju od posla s obzirom na smeće po ulicama i krcate kante. Nogomet je glavna zanimacija, tako da je grad ukrašen zastavicama i drugim oznakama kluba Napoli, ali to je otprilike to. Jedva sam čekala da odemo. Sjeli smo još na kavu, pa sam iz čiste znatiželje krenula guglati koliko košta prosječan stan u Napulju.

Tako oglasnik Trovit nudi stan od 30 četvornih metara u gradu po cijeni od 40.000 eura. Stan od 80 četvornih metara prodaju za 90.000 eura, 75 četvornih metara za 85.000 eura. U Zagrebu se za taj novac ne može kupiti garsonijera, pa možda i to nešto govori. Uglavnom, ukupni boravak od niti dva sata u Napulju iz moje perspektive je bio predug.

Scafati i Pompeji

Dolaskom u mjesto Scafati oduševili smo se hotelskom sobom koju smo dobili – s pogledom na Vezuv. Koliko se dalo razaznati u tom kratkom boravku, riječ je o regiji koja se u obalnom dijelu bavi turizmom, dok se u unutrašnjosti bave poljoprivredom. Ravnica u podnožju vulkana spaja niz manjih mjesta u jednu veliku njivu podijeljenu plastenicima, a Pompeji su kao arheološki centar najveća turistička meka. Parking u blizini Pompeja pronašli smo u dvorištu nekog simpatičnog djedice koji mukte naplaćuje parkiranje po danu, slično kao Dalmatinci u sezoni blizu velikih plaža.

Pompeji su stradali 79. godine u velikoj erupciji Vezuva. Uz snažnu eksploziju rasprsnuo se čep kratera, ono što se danas vidi kao dio vrha koji nedostaje. Pompeje nije zatrpala lava, kako se voli prikazivati u Hollywoodskim filmovima, nego vulkanski pepeo praćen kišom sitnog kamenja. U Pompejima je u tom trenutku živjelo oko 20.000 ljudi, a većina ih je poginula zbog otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja te su ostali zatrpani vulkanskim pepelom koji je sravnio grad u svega nekoliko sati zaledivši cijeli život ondje.

Stoga je ulazak u Pompeje nalik ulasku u kriptu u kojoj svakim korakom narušavam vječni počinak onih čiji su snovi zaustavljeni tog dana. Teško je ne osjećati strahopoštovanje ulazeći u svaki od tih domova kako bih proučila njihov način života, običaje, navike. U suštini, malo se toga promijenilo do danas. Bogati su građani imali na raspolaganju raskošne vile čije su zidove krasile freske te su uživali u uređenim vrtovima ili se zabavljali u termama i javnim kućama.

Svećenici, trgovci, pekari, glumci … Svi su skončali na isti način. Onuda prolaze i brojni turistički vodiči s grupama, pa ako pronađete nekoga tko govori jezikom koji razumijete, možete doznati razne manje poznate detalje ili obratiti pozornost na neki detalj koji biste možda preskočili. Kako se iskopine Pompeja danas prostiru na više od 12 kilometara, na ulazu obavezno uzmite kartu s rasporedom ulica i označenim lokalitetima.

Na ulicama su još ostali očuvani kolotrazi, udubljenja u kamenu koje su utisnuli kotači kola. Zanimljivo, i ondje su na raspolaganju slavine sa besplatnom pitkom vodom, što dobro dođe kako dan odmiče. Ipak, samo jedan dan na kraju nije dovoljan za detaljnije istraživanje, osobito ako imate uz sebe tinejdžera koji je nesretan što se bavite glupim kamenjem umjesto bilo čim drugim. Nakon cjelodnevnog istraživanja, vraćamo se u Scafati kako bismo se odmorili za poslasticu koja nas čeka sljedećeg dana – Amalfi.

Amalfi

Obalna cesta od Scafatija do Amalfija bila je u rekonstrukciji, pa smo umjesto nje morali koristiti alternativni put, usku cestu koja se krivudavo probijala kroz brdo. No sa sve većom nadmorskom visinom, pogled na ravnicu ispod Vezuva bio je sve zanimljiviji. Prešavši na drugu stranu brda i s početkom spuštanja prema Amalfiju pak pogled vam plijene brojni nasadi limuna. Limun je inače zaštitni znak regije, a glavni proizvod im je limoncello. Naziv je zaštićen. Cijelim putem gotovo da i nema komadića zemlje na kojem nisu posađeni limuni, a ima ih toliko da čak padaju po ulici.

U skladu s preporukama i recenzijama onih koji su već bili tamo, poslušali smo savjete i nismo pokušavali automobilom doći do Amalfija nego smo se pokušali parkirati u javnoj garaži malo izvan grada. Najprije su nas zaustavili i rekli da nema više slobodnih mjesta u garaži, no bili smo uporni i rekli da ćemo pričekati da se oslobodi, pa su nas nakon 10 minuta čekanja ipak uspjeli smjestiti.

Da se to nije dogodilo, vjerojatno Amalfi nikad ne bismo vidjeli jer je zaista nemoguće pronaći parkirno mjesto u gradu, kako smo se naknadno uvjerili. Ostavivši auto u garaži, dugačkim pješačkim tunelom kroz stijenu došetali smo do središta grada.

Amalfi je obalni gradić uz Tirensko more na prvi pogled sličan našim dalmatinskim destinacijama, osim što je dijelom uklesan u stijenu. Uske i zbijene uličice štite kuće od bure, a sav život odvija se na nešto široj glavnoj ulici koja vodi od obale u unutrašnjost. No čak i unatoč tim uskim uličicama, vlasnici restorana i kafića pronašli su način da nesmetano posluju, a iskoristili su doslovno svaki kvadrat.

Cijene su slične kao i na Jadranu, tako da smo dvije pizze i veliku salatu te tri soka platili oko 50 eura. Na glavnoj ulici načičkale su se trgovine sa suvenirima, ali i delicijama na bazi limuna koje proizvode lokalci. Limoncello, čokolada od limuna, tvrdi bomboni od limuna, žele bomboni od limuna… Glavna je atrakcija među turistima precijenjeni sorbet od limuna koji dobijete poslužen u naravno, velikom limunu koji ćete sami izabrati iz ponuđenih u košari. Cijena je visokih 8 eura, a također, ondje ne vraćaju kusur. Nisu ni osobito ljubazni i stječe se dojam da baš ne uživaju u navali turista koji neumorno mile posvuda. Pržene lignje, brzi snackovi, krumpirići i uobičajeni slani zalogaji također su u ponudi.

Na vrhu glavne ulice nalazi se simpatični muzej papira u kojem ćete doznati sve o načinu proizvodnja papira, no ondje nije gužva i turisti se radije zadržavaju uz more. Za nas se to pokazalo kao sretna okolnost jer kroz muzej možete ići isključivo uz vodiča koji je u cijeni karte, a mi smo bili jedini posjetitelji u predviđenom terminu tako da smo imali osobnog vodiča.

Zbog već spomenute rekonstrukcije ceste, otpala je ideja da povežemo i obalna mjesta do Positana, zbog čega ću vjerojatno doživotno žaliti. Ili barem do prve sljedeće prilike dok se ne dočepam talijanskog juga. Amalfi smo pozdravljali već pomalo sjetni jer smo bili svjesni da od tog trenutka počinje povratak doma, u Zagreb. Ipak, ostalo je još nekoliko gradova na tom putu.

Bologna

Iz Scafatija smo se uputili prema Bologni, gradu znanja. Stigli smo u ranim poslijepodnevnim satima, što nam je omogućilo dovoljno vremena za razgledavanje. Ako igdje, onda se u Bologni definitivno može prepoznati talijanska sklonost tornjevima i kulama. Dakle, povijesni izvori kažu da je u tom gradu u 12. ili 13. stoljeću bilo oko 180 tornjeva. Razlozi nisu jasni, a do danas ih je ostalo svega nekoliko.

Najpoznatiji su Torre Asinelli i Torre Garisenda – bolonjski kosi toranj koji je, poput i onoga u Pisi, takav radi konstrukcijske pogreške. Dapače, tijekom vremena se nagib povećava pa pojedini stručnjaci čak tvrde da bi se mogao urušiti na prolaznike. Primijetili su na njemu pukotine i ustanovili da se nagnuo za pet stupnjeva, a dodatni je problem što se nalazi u središtu grada kojeg svake godine posjeti oko milijun i pol turista te bi urušavanje tornja završilo katastrofom. Zatvoren je za javnost, a zanimljivo, nagnuo se već nakon gradnje te ga čak slavni Dante spominje u svojoj Božanskoj komediji kao nagnuti toranj.

Još jedna arhitektonska znamenitost Bologne su nadsvođeni prolazi ispod zgrada, tako da prolaznici mogu nesmetano šetati bez obzira na vremenske uvjete. Navodno je oko 45 kilometara takvih nadsvođenih prolaza, pa onda turistički obilazak grada ne može omesti prognoza vremena. Inače, Bologna je poznato gastronomsko odredište. Čuli ste za umak bolonjez, ragu koji se slaže sa špagetima jednako kao i sa lazanjama.

U Bologni su nastali slasni tortellini, kao i široke tagliatelle. U tom su gradu smislili recept i za mortadelu, kuhanu svinjsku kobasicu sa začinima. U restoranima u središtu grada nude se upravo takve delicije, a u specijaliziranim trgovinama turisti mogu kupiti konzervirane gotove umake s produljenim rokom trajanja ili začinske smjese te uživati u okusima Bologne dugo nakon povratka kući.

Ferrara

Mali srednjovjekovni grad između Bologne i Padove vrijedan je toga da se na nekoliko sati skrene s autoceste i prošeće uz vodene opkope dvorca u središtu grada. Gotovo kao u animiranim filmovima, u samom središtu grada je Castello Estense, dvorac s pravim vodenim opkopom i drvenim mostićima koji se mogu podignuti u slučaju napada. Jasno, u sklopu dvorca su i tornjevi. Renesansa u tom gradu diše na svakom koraku koji se smjestio na jednom od rukavaca rijeke Po, a to se osjeća u zraku kroz vlagu i težak, močvarni zrak.

Kažu kako je to grad bicikala, no bili smo ondje vrlo rano tako da ih nismo uspjeli vidjeti. Bio je užitak prošetati gotovo praznim, uskim popločanim uličicama i baciti oko na brojne palače koje se nalaze na svakom koraku. Uvjerena sam kako smo pored nekih prošli ne znajući da je zapravo riječ o palačama. Budući da još nisu radili kafići, nismo uspjeli popiti ni kavu. Put nas je ionako zvao dalje, na zadnju talijansku destinaciju naše avanture.

Padova

Pronaći parking u Padovi ako ste došli samo na par sati, ispostavilo se, nije baš tako jednostavno. Ipak, upornost donosi rezultate. I opet, kraj ljeta i činjenica da je riječ o gradu na rijeci Bacchiglione pomogla je osjećaju visoke vlage. Glavna gradska bazilika sv. Antuna Padovanskog bila je prvi cilj, no uspjeli smo se izgubiti. Iako smo cijelo vrijeme vidjeli vrh bazilike, nikako nismo uspjeli pronaći put koji će nas dovesti do njezinih vrata. To nam je dalo priliku prošetati ulicama sa stambenim obiteljskim kućama šireg mediteranskog tipa. Dvorišta ukrašena raznim biljem i palmama uređena su i održavana, a sudeći po voznom parku ispred njih, dalo bi se naslutiti kako ondje žive ljudi kojima u životu ide sasvim pristojno.

U Padovu najčešće dolaze hodočasnici iz svih dijelova svijeta jer se ondje nalaze relikvije sv. Antuna Padovanskog, sv. Luke Evanđelista u crkvi sv. Justine te sv. Leopolda Mandića u istoimenom svetištu iz kojeg redovito putuju u hrvatska svetišta. Najveća je bazilika sv. Antuna, impozantna građevina koja se sastoji od niza kapelica ukrašenih freskama velikana poput Giotta, a uz baziliku je i samostan.

Na južnom dijelu bazilike ulaz je u posve drugu, čarobnu dimenziju tišine i mira kojima odiše pet klaustara povezanih predivnim vrtom. Klaustri nose nazive poput Novicijata, Raja, Muzeja, Generala i Magnolije, a rijetka magnolija dominira upravo tim dijelom vrta. Riječ je o Magnoliji Grandiflori koju su posadili 1810. godine., zimzelena je spororastuća biljka i prilično je velika.

Nakon bazilike šećemo do središta grada i trga Prato della Valle. Na ogromnom eliptičnom trgu vikendom se održavaju sajmovi, a tijekom tjedna se ondje zadrži nekoliko štandova na kojima prodaju domaće voće i povrće. To je jedan od najvećih trgova u Europi, a u središtu je zelena površina okružena kanalom. Njega pak okružuje dva reda skulptura poznatih stanovnika Padove kao što su bili Francesco Petrarca ili Galileo Galilei. U nekom od brojnih kafića koji okružuju trg može se relativno jeftino popiti kavu ili nezaobilazni Aperol te uživati u pogledu na grandioznu površinu pred sobom.

Na popisu željenih destinacije bio je još i Botanički vrt u Padovi, najstariji na svijetu, no više nije bilo vremena. Na brzinu se pozdravljamo s Padovom, sjedamo u auto i za pet sati eto nas doma, u Zagrebu. Bilo je putovanja i odmora u životu kad, unatoč dobroj atmosferi, čovjek jedva čeka da završe kako bi se vratio doma. Ovaj Giro d’ Italia bio je nešto posve drugo, i zapravo nisam htjela da završi. Bilo mi je prekratko, a svaki od predivnih talijanskih gradova koje smo posjetili mogao je ponuditi daleko više od onoga što smo vidjeli. Vratila sam se kao najbogatija žena na svijetu s iskustvima i sjećanjima koja će me pratiti cijelog života, a na neka od mjesta na kojima sam bila definitivno ću se opet vratiti.

U nastavku donosim plan cijelog 12. – dnevnog putovanja, pa nekome možda može pomoći u planiraju. OVDJE pročitajte sve o prvom dijelu putovanja, a OVDJE doznajte kako smo se proveli u Rimu.

1. dan, Firenca

Piazza Duomo
Ponte Vecchio, Piazza della Signoria, Palazzo Vecchio
Mercato Nuovo, Fontana dell Porcellino
bazilika Santa Croce
Galleria dell Academia
Uffizi galerija

2. dan, manji gradovi

Vinci
Pisa
San Gimignano
Montepulciano
Siena

3. dan Rim

Forum
Koloseum
Kapitol
muzeji

4. dan Rim

Crkva sv. Petra
Vatikanski muzeji
Hadrijanov mauzolej,
Castel Sant‘Angelo
Augustov mauzolej + Ara pacis

5. dan Rim

Prijepodne: Muzeji kod Terminija, Panteon, Fontana Trevi, fontane općenito, crkve u centru St. Maria Maggiore
Poslijepodne: Circus maximus i znamenitosti u tom krugu

6. dan Rim

Bioparco di Roma, Giardino Zoologico
Temio di Esculapio

7. dan Rim

Vatikanski muzeji
šetnja gradom

8. dan Napulj, Scafati

9. dan Pompeji

10. dan Amalfi

11. dan Bologna

12. dan Ferara, Padova, Zagreb