Italija autom u 12 dana – drugi dio

Čarobna Italija autom pruža jedinstven doživljaj razlilčitih regija, no vječni grad Rim na svojim ulicama nekako spaja cijeli svijet

Sve ceste vode u Rim, a mene je put ondje doveo dvaput – u prvoj prilici vlakom iz Trsta, a u drugoj je plan bila Italija autom. Rijetka su mjesta na svijetu gdje se u tolikoj mjeri isprepliću i prožimaju prošlost i sadašnjost. Grad je to u kojem živi oko tri milijuna ljudi, a svake godine ga posjeti više od 35 milijuna turista. Također, koliko god na autoputu nismo doživjeli brutalnost talijanskih vozača, u Rimu kao da žive neki drugi ljudi. Ovdje se trubi, ne daje žmigavce, sudara se i psuje, vrijeđa i ljuti. Sirene policije ili Hitne pomoći dio su identiteta grada i odzvanjaju bez prestanka, tako da je prvi korak bio što prije doći do javne garaže u kojoj ostavljamo auto tijekom cijelog boravka u Rimu, sljedeća četiri dana.

Premorenost turistima

Za razliku od gostoljubive Toscane, ovdje se osjeća premorenost turistima i to je osjećaj koji će se nastaviti kako ćemo putovati prema južnijim gradovima. Ipak, Rim se tek neznatno promijenio unazad 20 godina, koliko je prošlo od mog prethodnog posjeta. I dalje je to multikulturalni grad, no useljenici su donijeli nove trendove pa je veća ponuda etničkih restorana, malih trgovaca koji nude bubble tea ili mocchi te slične skupe poslastice za gladne oči tinejdžera.

Tek u sporednim uličicama sakrili su se biseri koji nude tradicionalnu focacciu ili suppli tj. kuglice od riže, a sa žaljenjem priznajem da nigdje nisam pronašla farinatu – pogaču od slanutka kojoj sam se unaprijed radovala. S druge strane, talijanske tradicionalne slastice su lako dostupne i nisu skupe. Tako smo maritozzi, rimsku krafnu tj. pecivo punjeno slatkom kremom kušali kraj Španjolskih stuba. Na svakom koraku smo pronalazili slastičarnice koje su nudile cannole ili tiramisu. Jela od tjestenine s različitim vrstama umaka nude se u gotovo svakom restoranu, a mi smo pronašli u blizini Terminija manji i jeftiniji restorančić, pa smo ondje u nekoliko navrata kušali špagete Cacio e Pepe, carbonaru, Pasta all’Amatriciana i ostala jela s tjesteninom. Aperol, talijanski gorki aperitiv, toči se u potocima. U trgovinama se boca može kupiti za manje od 10 eura, a u kafićima su cijene i do pet eura po čaši.

Organizacija za izbjegavanje gužvi

Podzemna željeznica u Rimu odlično funkcionira, tako da se lako snaći i cijene karata su pristupačne, pa je u kratkom vremenu dostupan svaki kutak u gradu. Inače, osjećaj sigurnosti u Rimu je dosta visok budući da na svakom koraku možete vidjeti zaštitare, policiju ili karabinjere. Unatoč silnim gužvama, nema incidenata. Naravno, najveće su gužve kod poznatih atrakcija na otvorenom, a kad je pak riječ o muzejima, online smo unaprijed, prije puta, kupili sve potrebne karte. Rezervirali smo vrijeme dolaska i uzeli opciju “skip the line” kako ne bismo morali čekati na ulaz. Tako smo u Koloseum, Forum, Vatikanske muzeje i ostala mjesta ulazili bez čekanja. Popeli smo se pješice na kupolu Svetog Petra, istrpjeli svih 330 stepenica i uživali u pogledu na Vatikan. S vrha kupove otkrili smo i pogled na papinu privatnu željezničku postaju.

Rim je grad na rijeci, što mnogi često zaboravljaju. Šetnica uz Tiber je uređena, a usred gradske vreve možete uživati i u istoimenom otočiću zanimljive povijesti. Ondje su, kako bi pobijedili kugu, sagradili hram Asklepiju, a poslije i crkvu. U 16. stoljeću su sagradili bolnicu koja i danas radi. Usto, na otoku se organiziraju razni festivali i ljeti je među omiljenim destinacijama. Krajem ljeta pak u brojnim rimskim ulicama dozrijevaju naranče.

Rim nudi voće na ulici

Nazivaju ih Frutta Urbana, a dio su većeg projekta u kojem su diljem grada posadili razne vrste voća. Takvo je voće, navodno, otporno na gradsko zagađenje i ljudi ga mogu ubrati besplatno, što mnogi i čine. Uz naranče, tu su i kruške, višnje, bademi, lubenice ili nar. Dapače, lokacije svih voćki su mapirane OVDJE tako da Rimljani mogu u bilo kojem trenutku besplatno ubrati plodove koji su zreli. Kad smo već kod drveća, dio rimske vizure su pinije, visoki kišobranasti borovi koji krase obzor gdje god pogledali.

Italija autom nudi niz mogućnosti

Iako je svjetski velegrad, u glavnom gradu Italije ne nedostaje zelenila. U gotovo svakoj četvrti je niz parkova sa raslinjem u kojem možete odmoriti umorne noge, a da ne govorimo o činjenici kako u Rimu voda doslovno teče na svakom koraku. Na ulicama su fontane sa besplatnom pitkom vodom te slavine iz kojih neprestano teče voda, a rezultat je to činjenice da se cijeli grad napaja iz nekoliko izvora koji akvaduktima sagrađenima još u rimsko doba dopremaju pitku vodu.

Blizu Piazza del Popolo nalazi se veliki park, nalik Maksimiru, kao dio perivoja Ville Borghese. Rimljani uređene staze koriste za rekreaciju, a odličan je predah između posjeta drugim atrakcijama, osobito jer ondje nije gužva i bogato raslinje pruža dovoljnu zaštitu od žege. Kao i u Maksimiru, u parku je veliko umjetno jezero uz koje se gnijezde patke i druge ptice. Na sredini jezera je otočić na kojem je mali jonski hram posvećen bogu zdravlja Eskulapu, a zanimljivo je da su jezero i hram nastali u 18. stoljeću kao rezultat želje da perivoj bude što sličniji engleskim vrtovima. Dio tog parka je i solidno uređen ZOO vrt sa slonovima i žirafama.

Ni vječni grad ne može postojati bez kosih tornjeva, pa je tako iza Trajanovog stupa smješten tzv. Torre delle Milizie, blago ukošeni toranj oko kojeg se isplela posve lažna legenda. Naime, vjerovalo se kako je riječ o građevini iz koje je car Neron promatrao katastrofalni požar u Rimu, pa su ga čak kolokvijano nazivali i Neronovim tornjem. No sagrađen je tek u srednjem vijeku. U velikom potresu 1348. godine urušila su se dva kata tornja i tada se blago nagnuo i tako ostao do danas.

Rim koji nema veze s antikom

Za kraj smo ostavili Trastevere, rimsku četvrt koja nosi posve drugačiju energiju od ostatka grada i sličnija je malim mediteranskim gradićima – kao grad u gradu. Živopisne uske uličice još iz srednjeg vijeka, pročelja ukrašena bršljanom i drugim puzavcima, mirisi domaće kuhinje koji vabe na svakom koraku. U prošlosti je to bila radnička četvrt sa malim obrtničkim radnjama koje su danas zamijenili kafići i ulični restorani te trgovine. Bio je užitak prošetati onuda i doživjeti Rim na posve drugačiji način, daleko od antičkih ostataka i modernih projekata, kao ostatak neke Italije kakvu zamišljamo da je bila prije 50 godina.

Umorni i istrošenih potplata, vraćamo se u apartman kako bismo skupili krpice i dojmove te nastavili put. Obišli smo sve znamenitosti koje smo željeli i udahnuli atmosferu velegrada u kojem nikad nije dosadno. U posljednjem nastavku bavit ću se Pompejima te povratkom u Zagreb kroz Bolognu, Ferraru i Padovu. OVDJE pročitajte kako je priča započela, a cijeli 12 – dnevni plan puta pročitajte na kraju 3. nastavka OVDJE.