Budimpešta i mađarska tura kao vikend bombončić

Budimpešta je predivan grad koji morate doživjeti, a osim nevjerojatnom i jeftinom hranom, očarat će vas fascinantnom arhitekturom i poviješću

Mađarska prijestolnica Budimpešta od Zagreba je udaljena samo četiri sata lagane vožnje automobilom, a odlična je destinacija za vikend izlet, osobito ako usput stanete i u drugim manjim gradovima. Cijene nisu napuhane, ali nemate dojam da baš jako vole turiste jer su zadržali forintu kao nacionalnu valutu i rijetki se u komunikaciji služe makar engleskim jezikom.

Od 1,7 milijuna stanovnika u glavnom gradu ima ponešto stranih radnika, ali puno manje nego u drugim europskim gradovima, a okolna sela diljem zemlje nalikuju slavonskim selima. Uglavnom vas ne razumiju i vi ne razumijete njih, ali to vas definitivno neće spriječiti u uživanju i otkrivanju “kraljice Dunava”, kakvom su je titulom davno okitili. Zemlja bogate i slavne prošlosti na svakom koraku čuva uspomenu na moćne vladare, ali iznenadit će vas i nekim neočekivanim, suvremenim memorabilijama. Razmišljajući o zemlji tokajca, paprike i Doboš torte, pokušavala sam se sjetiti nekog poznatog mađarskog brenda ili robne marke koja se može pronaći na policama naših trgovačkih lanaca. Recimo, neka poznata mađarska tjestenina, ili voda, nešto treće… Nije mi baš pošlo za rukom i učinilo mi se to nekako žalosnim. Bez problema ćemo nabrojati talijanske, slovenske, austrijske i druge brendove…

Mađarsko more

Siofok je najveći grad na Balatonu, poznatom mađarskom moru. Bili smo ondje početkom proljeća, tako da smo propustili ljetne gužve, a mnogi kažu da taj grad posebno vole mladi kojima je to omiljena destinacija za razuzdane zabave.

Definitivno ne ostavlja takav dojam na prvi pogled. Dapače, djelovao je kao pomalo uspavan grad koji čeka svoju sezonu, nalik mnogim našim obalnim gradovima u kojima život počinje tek s toplijim vremenom i prvim ljetnim turistima.

U kratkoj šetnji do Balatona za oko nam je zapelo vikend naselje i očita oaza neke povratničke obitelji koja je sa sobom donijela dašak SAD-a uz bijelu ogradu, veliko dvorište i obaveznu zastavu iznad trijema.

Parkirani čamci spremni su za još jednu sezonu i nije ih teško zamisliti tijekom vrućih, sunčanih dana načičkane po jezeru. Definitivno vrijedi povratka u nekom toplijem dijelu godine.

Budimpešta i njezini mostovi

Iz Budima u Peštu i obrnuto vodi najmanje desetak mostova, ali neki od njih su željeznički. Ipak, svi su na svoj način predivni te su turističke atrakcije. Silazeći s autoputa, u središte grada vodi Elizabetin most koji nosi ime austrijske carice i ugarsko – hrvatske kraljice, poznate Sisi.

Navodno je voljela Budimpeštu i puno u nju ulagala, a kasnije ćemo se u gradu s njom ponovo sresti. Most je srušen u Drugom svjetskom ratu, te naknadno ponovo sagrađen. Ista je bila i sudbina najpoznatijeg Lančanog mosta koji se sastoji od čelika i armiranog betona. Kao simbol nacionalnog ponosa te veza između Istoka i Zapada sadržavao je dijelove dopremljene iz Ujedinjenog Kraljevstva, a kako je inženjer bio Britanac, uvećana je verzija mosta na Temzi u Marlowu. Čak i isklesani lavovi, iako su djelo mađarskog umjetnika, nalik su brončanim lavovima na Trafalgaru.

Most slobode pak najkraći u središtu grada i nekad je nosio naziv Most Franca Jozefa. Otvoren je za vozila i tramvajski promet, a vikendom ondje u organizaciji raznih udruga organiziraju programe od koncerata do radionica. Zanimljiv je i po tome što spaja središte grada s prirodnim ljepotama i šetnicama, a počinje ili završava – ovisno o kutu gledanja – u podnožju brda Gellert.

Uspon i pogled na grad

Ondje se smjestio špiljski sustav pretvoren u kapelu i samostan pavlina. Špilju su formirale ljekovite termalne vode po kojima je Budimpešta osobito poznata, a u blizini su i Terme Gellert.

Uspon uzbrdo je jednostavan i na mnogo su mjesta vidikovci s kojih puca predivan pogled na cijeli grad, no vrijedi otići skroz do vrha. Spuštajući se pak od Citadele prema Budimskom dvorcu parkom i šetnicom nalik Strossmayerovom šetalištu, možete uživati u mirisu jorgovana. Osim uz prometnice, jorgovani se nalaze u brojnim parkovima te kao ukrasno bilje uz spomenike.

Budimski dvorac je ogroman kompleks građevina na kojima se također nalaze brojni vidikovci s nenadmašnim pogledom na grad. Ispred dvorca u jednom se dijelu nalazi spomenik princu Eugenu Savojskom, poznatom austrijskom vojskovođi kojeg Mađari slave jer ih je oslobodio od Osmanlija. S druge strane, u nekim krajevima na ovom području nije osobito omiljen zbog brutalnosti.

Nešto dalje je jedna od najposjećenijih gradskih atrakcija, Ribarski bastion koji nikad nije služio kao utvrda. Iako djeluje kao da pripada nekom starijem razdoblju, zdanje je nastalo u 19. stoljeću kao dio proslave 1.000 godina mađarske države.

Tornjevi predstavljaju mađarska plemena koja su se okupila na ovom prostoru, a spomenik prvom kralju Stjepanu podsjeća na osnutak države. Osnovna namjena bila je podsjetiti na povijest i omogućiti panoramski pogled na grad, a tu je svrhu ovaj spomenik zadržao do danas. Naziv potječe od dijela grada na kojem je sagrađen, a pripadao je ribarima.

Povratak u Peštu

Prelazeći Dunav vraćate se u Peštu u kojoj vas čeka monumentalno zdanje mađarskog parlamenta koji je, kao i Ribarski bastion, sagrađen u neogotičkom stilu.

Zanimljiv detalj stoji na pročelju zgrade koja se ne može odvojiti od povijesti, a koje krase i tri hrvatska grba podsjećajući da smo nekad bili dio istog kraljevstva.

Kako je nakon Drugog svjetskog rata Mađarska potpala pod sovjetsko upravljanje, osjeća se taj utjecaj i kroz spomeničku baštinu. Malo dalje, na Trgu Slobode, nalazi se sovjetski spomenik na koji dio građana gleda kao na podsjetnik na ugnjetavanje, dok ga drugi dio doživljava kao simbol oslobođenja Mađarske od njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu.

Šećući obalom Dunava blizu Parlamenta naići ćete i na brončane odljeve cipela, njih oko 60, a podsjetnik su na smrt oko 20.000 Mađara židovskog podrijetla koje su tijekom Drugog svjetskog rata mađarski nacionalsocijalisti strijeljali i bacili u rijeku.

I u već spomenutom Parku Slobode nalazi se memorijalni dio posvećen žrtvama totalitarnog sustava, a posebnu jezu izazivaju sačuvani osobni predmeti koji su ondje izloženi, od dječjih igračaka i fotografija do kofera i drugih sitnica.

Nasumični brončani kipovi po gradu

U Budimpešti se nalaze i brojni kipovi glumaca ili značajnih povijesnih ličnosti.

Tako su im, primjerice, spaghetti westerni poznatog i danas pokojnog glumca Buda Spencera tijekom željezne zavjese bili jedini prozor u svijet Zapada, pa su mu prije nekoliko godina podignuli veliki brončani spomenik u središtu grada.

U Parku Slobode smjestili su se političari poput Ronalda Reagana ili Georgea Busha.

Na putu di Sinagoge stoji carica Sisi i uživa u šetnji pod damskim suncobranom.

Američki glumac Peter Falk, poznatiji kao inspektor Columbo, zbunjeno stoji i razgovara sa svojim psom u jednoj od ulica u središtu grada. Poveznica s Budimpeštom – mađarskog je podrijetla po majčinom djedu. To nije upitno, no nije jasno uz koju se obitelj njegovo podrijetlo veže, pa su tako svojedobno pojedinci razglasili da potječe od obitelji Miksa Falka, političara iz 19. stoljeća. Poveznica nikad nije potvrđena, no gradske vlasti to nije omelo u postavljaju spomenika u ulicu Miksa Falka.

Nešto malo dalje, kod najpoznatije gradske bazilike svetog Stjepana, iznenada ćete nabasati na niskog trbušastog policajca koji budno pazi na ponašanje prolaznika. Ujak Karl, kako ga zovu od milja, među omiljenim je gradskim ikonama i među turistima poznat po tome što trljanjem trbuha možete spriječiti gomilanje neželjenih kilograma koje ćete sigurno nakupiti zahvaljujući ukusnoj i slasnoj mađarskoj hrani.

Jeftine delicije na svakom koraku

Mađarski gulaš je najpoznatije nacionalno jelo, uz langoš i tzv. dimnjak kolač koji se prodaje na svakom uglu.

Riječ je o slatkom tijestu pečenom u kalupu tako da sredina ostane prazna te djeluje poput cijevi, a potom se vruće posipa šećerom i cimetom te konzumira toplo. Iako ovo pecivo Mađari jedu prazno, za turiste su dodali i opciju da sredinu ispune sladoledom, što slasticu čini pravom kalorijskom bombom.

S druge strane, ulični restorani pružaju mogućnost pristojnog objeda i cijenama su prihvatljivi, pa smo tako za svega 1.300 forinti (oko 32 eura) dobili gulaš, rižoto, veliku grčku salatu, dva gazirana pića, langoš i jedan cheesecake. Porcije su bile obilne i ukusne, pa nije bilo lako ustati i ponovo se pokrenuti nakon toga…

Tržnica kao srce grada

Naravno, osim klasičnih suvenira, iz Mađarske ćete htjeti ponijeti i papriku, a onu pravu domaću ćete pronaći – gdje drugdje nego na tržnici. Stvarno bi bila grehota proći Budimpeštom i ne posjetiti glavnu tržnicu koju su mnogi prozvali najljepšom tržnicom na svijetu.

Već izvana djeluje obećavajuće i nemoguće je ne primijetiti je. Prostire se na tri kata. U prizemlju su voće, povrće i meso te pekarski proizvodi. Na prvom katu su suvenirnice, štandovi s odjećom i uličnom hranom, a u podrumu je izložbeni prostor. Cijene hrane su slične kao u Zagrebu, a ni ponuda nije značajno drugačija. Šetnjom kroz oko 10.000 četvornih metara, kolika je površina tržnice, sigurno ćete pronaći nešto za sebe.

Kad smo već kod arhitekture, prizori zgrada na ulicama Budimpešte pravo su remekdjelo i ni po čemu ne zaostaju za drugim svjetskim metropolama. Ljepota pojedinih zdanja ostavlja bez daha, a detalji na njima su fascinantni.

Zanimljivo je vidjeti i koliko se nije štedjelo na prostoru, pa osim impozantnih zgrada, prostrane ulice omogućuju divljenje arhitektonskim ostvarenjima. Ništa nije natrpano ni zbijeno, nego s mjerom i promišljajući o dojmu koji ostavlja. U središtu grada pak iza velikih i lijepih pročelja kriju se očuvani, ali stari stanovi s dotrajalom infrastrukturom.

Liftovi su stari i mali, a dok se tresu i lupaju vozeći vas prema stanu na nekom od viših katova, niste sigurni hoćete li dospjeti u komadu. Ipak, cijene apartmana su prihvatljive i može se pronaći noćenje puno jeftinije nego u susjednoj Slovačkoj, pa i u Zagrebu.

Grad je relativno čist, iako smo se na pojedinim mjestima neugodno iznenadili – u prolazima zgrada spavaju, vrše nuždu i žive lokalni narkomani i alkoholičari. Iako nam je uvijek najdraže gradom prolaziti pješice i doživjeti ga osobno, za one koji nisu spremni na takvu avanturu, nude se vožnje tuk-tukom.

Zanimljivo, tek pojedini restorani nude originalnu domaću hranu na engleskom jeziku, a kao mamac za turiste u glavnoj gradskoj ulici uglavnom su natpisi kojima se reklamira pizza.

Sambotel i njegove ljepote

Iz Budimpešte smo išli prema Bratislavi i Beču, a iz tog smjera u povratku prema Zagrebu svakako valja stati u Sambotelu ili nama bližem pojmu – Sobotištu. Ima oko 80.000 stanovnika, a među Hrvatima je kroz povijest slovio kao jedno od važnijih obrazovnih središta i naša je zajednica ondje prilično snažna.

Riječ je o najstarijem mađarskom gradu čija povijest seže u rimsko doba. Rimljani su ga osnovali 45 godine te su ondje sagradili amfiteatar, gradsku kupelj i druge važne građevine. Navodno ga je car Konstantin posjetio više puta, a u turbulentnim povijesnim zbivanjima više je puta bio srušen i ponovo sagrađen, no uvijek nastanjen.

Rekonstruirali su zidine Izidinog hrama i dio akvadukta, a rimsko naslijeđe zadržali su i kroz suvremene spomenike, pa tako na glavnom gradskom trgu četvorica Rimljana simboliziraju prolaznost života.

U ovom je gradu rođen i sveti Martin kojeg se rado prisjećamo za Martinje. Njegova rodna kuća nije ostala sačuvana, a poznatije je da je djelovao u Francuskoj koju mnogi zbog toga smatraju njegovom domovinom. I Poznati James Joyce veže se uz ovaj mađarski gradić, ali samo utoliko što je glavni junak Uliksa, Leopold Bloom, sin mađarskog Židova iz Sambotela.

Židovska zajednica, inače, u ovom je gradu do Drugog svjetskog rata imala snažno uporište, no više od 4.200 ljudi su deportirali u Auschwitz. Sinagoga u tom mjestu danas se koristi kao koncertna dvorana.

Prazne ulice subotom

Koliko god je gradić lijep i ima što pokazati, najveći je problem bio što smo došli u subotnje poslijepodne. Radila je tek jedna trgovina i kafići u središtu grada, ali ništa više od toga.

Prošetali smo još ulicom uz koju su se smjestile danas nimalo reprezentativne, ali nekad očito važne vojarne iz doba austrougarske, a onda smo dospjeli do glavnog željezničkog kolodvora i osmijeh nam se razvukao od uha do uha jer smo imali dojam kao da smo doma.

Umanjena verzija zagrebačkog Glavnog kolodvora stajala je pred nama sa svim sastavnicama koje imamo i u hrvatskoj metropoli. To je ujedno bio znak da je vrijeme za povratak kući.