Bratislava kao stanica na putu od Budimpešte do Beča

Glavni grad Slovačke koristi činjenicu da mnogi drže kako je Bratislava svojevrsno predgrađe Beča, pa su tome prilagodili i cijene za turiste

Bratislava, ili kako smo je nekad zvali – Požun, grad je u koji će turisti najčešće doći brodom krstareći Dunavom ili pak autom iz Austrije ili Mađarske vozeći kroz prostrane ravnice načičkane stotinama vjetroelektrana.

Već po dolasku u slovački glavni grad vidljivo je da je riječ o mjestu sudara Istoka i Zapada jer socijalizam izviruje iz arhitekture, a duh Zapada zadržao se u uskim uličicama stare gradske jezgre koja je postala zamka za turiste. Od suvenira do hrane, cijene su iznimno visoke.

Povezanost s Austrijom

Recimo, kiflić “Pressburg bajgel” (Pressburg je njemački naziv grada koji datira iz vremena Habsburgovaca) slovi kao nacionalna slastica i delicija poznata od starih vremena. Pekarnica u središtu grada reklamira se da imaju originalnu recepturu i redovito svježe pečene kiflice, no za vrtoglavih 3,99 eura! Riječ je o ukusnoj kiflici punjenoj orasima, makom ili drugim nadjevom, no za ono što dobijete, cijena je ipak previsoka. Vjerojatno se negdje može pronaći i za manje novca.

Slovaci se vole pohvaliti kako im je glavni grad na pola sata vožnje od Beča, a nekad su imali tramvajsku liniju koja je povezivala ta dva grada. I danas mnogi Slovaci rade u Beču, a autocestom je udaljenost oko 60 kilometara. Doduše, bili su dio Austro – ugarske i u mnogim elementima povijest nam je vrlo slična. Slovačka je od 9. stoljeća u sastavu Ugarske. Osim teritorijalno, nisu ih smatrali ključnim dijelom zemlje.

Ugarska prijestolnica

Ipak, tijekom osmanlijskih napada Bratislava je bila prijestolnica Ugarske sve od 16. stoljeća do 1848. godine kada su Mađari prijestolnicu vratili u Budim. Dakle, u katedrali svetog Martina krunili su se ugarski kraljevi, a rekonstruirane oznake na gradskim ulicama prikazuju put kojim su kraljevi išli na krunidbu i vraćali se s nje. U toj su crkvi svirali Beethoven i Franz Liszt.

Odmah uz crkvu nalazi se prostor na kojem je stajala sinagoga. Zanimljivo, preživjela je ratove i brojna previranja na tim prostorima, a srušili su je radi gradnje velikog mosta 1969. godine.

Taj most je danas među glavnim gradskim atrakcijama i u skladu s prilikama, iz Mosta Slovačko narodnog ustanka preimenovali su ga u Novi most. Ipak, najprepoznatljiviji je kao NLO most zbog oblika restorana na vrhu do kojeg se dolazi liftom.

Dvorac koji su rekonstruirali

Uz most, atrakcija je i dvorac čiji temelji sežu u razdoblje oko 9. stoljeća i predstavljao je sjedište vladara. Ondje je živjela kći miljenica carice Marije Terezije, Marija Kristina. Predaja kaže da je ona jedina od 16 caričine djece imala slobodu udati se iz ljubavi, pa je odabranik njezinog srca bio Albert Saksonski (po kojem, zahvaljujući bogatoj umjetničkoj obiteljskoj kolekciji nosi ime slavna bečka Albertina) s kojim je živjela upravo u tom dvorcu, blizu majci koja je često dolazila u posjet.

Dvorac je tijekom vremena postao vojarna, a 28. svibnja 1811. navodno su dvojica nemarnih vojnika prouzročili veliki požar koji ga je posve uništio. Komunističke vlasti su ga renovirale do 1968. godine te su rekonstruirali vrt i dio pomoćnih zgrada, ali u interijeru nije ostalo ništa od slavne povijesti. Ono čime se mogu pohvaliti jest vidikovac s kojeg se pogled proteže na tri države: Slovačku, Mađarsku i Austriju.

Veza s hrvatskim Jalžabetom

Slovačka biskupska konferencija darovala je dvorcu u Bratislavi veliki brončani spomenik svecima Ćirilu, Metodu i Gorazdu koji su u 9. stoljeću donijeli staroslavensko pismo.

Gesta je to kojom su obilježili posjet pape Franje toj zemlji. U podnožju dvorca postavili su spomenik Elizabeti od Ugarske, svetici i redovnici iz 12. stoljeća koja je zaštitnica Franjevaca i odrasla je u tom dvorcu. Ipak, ona nema veze s dva stoljeća mlađom imenjakinjom Elizabetom Luksemburškom koja je bila kraljica Ugarske i Hrvatske.

Svetica Elizabeta od Ugarske bila je kći hrvatsko – ugarskog kralja Andrije II Arpadovića. Nakon što joj je suprug poginuo u Šestom križarskom ratu, odrekla se imovine, krune i bogatstva te je postala redovnica kako bi pomagala siromašnima, gladnima i bolesnima. Upravo je hrvatski Jalžabet dobio ime po njoj, a središtu mjesta je jedina u Hrvatskoj crkva sv. Elizabete Ugarske. Simbolično, s mjesta na kojem je njezin spomenik u Bratislavi, može se vidjeti crkva koja joj je posvećena u tom gradu. Zovu je još Plavom crkvom zbog specifične plave boje pročelja i mozaika.

Bratislava i ljubav prema kipovima

Među turistički atraktivnim spomenicima u Bratislavi nisu samo povijesne ličnosti. Primjerice, u središtu grada iz jednog od šahtova izviruje brončani radnik Čumil.

Postavili su ga 1997. godine, a glava mu je ulaštena jer navodno trljanje šljema donosi sreću ženama koje žele ostati trudne pa brzo postaju majke. Na glavnom gradskom trgu, baš ispred francuske ambasade, smjestio se Napoleonov vojnik.

Podsjetnik je to ne samo na Napoleonovo dolazak u Bratislavu gdje je potpisao Požunski mir, nego i na napade francuskih vojnika iz tog razdoblja.

Sličan je razlog i postavljanju spomenika Hansu Christianu Andersenu koji nije učinio ništa posebno za taj grad nego ga je navodno u nekom životnom trenutku posjetio. U središtu grada je i Schöne Náci tj. Lijepi Náci koji nema veze s nacizmom nego imenom protagonista, Ignáca Lamára.

Stari stanovnici grada i danas ga pamte, a kažu da je bio vesele naravi. Hodao je gradom odjeven u odijelo i s velikim šeširom na glavi kojeg je galantno skidao pozdravljajući dame, dok je gospodu pozivao na kavu u omiljeni kafić Kafe Majer ispred kojeg danas stoji njegov spomenik. Naravno, nikad nije platio kavu jer su ga uvijek rado počastili.

Bratislavu često zovu manjom i dosadnijom verzijom Zagreba, a tome možda doprinose i detalji na pročeljima i gradski grb. Naime, u prolazu gradske vijećnice nalazi se grb sličan zagrebačkom. Također, iako nikad topovi nisu gađali zgrade, kao dio trenda i mode nekoliko su zgrada, uključujući toranj gradske vijećnice, ukrasili topovskim kuglama.

Hrana i piće s okusom socijalizma

Slovaci će se rado pohvaliti pivom i alkoholnim pićima, ali i jelima na bazi sira. Među omiljenim lokalnim vrstama sira je tzv. Korbač koji svoj naziv očito duguje dresurnoj vrsti biča s više remenica. Sir je vrlo ukusan i nalikuje dimljenim verzijama naših domaćih sireva.

Budući da su bili iza Željezne zavjese, Slovaci nisu imali pristup popularnim gaziranim pićima poput Cole, iako su bili na korak od Beča. Stoga su proizvodili domaću inačicu koja je i danas dostupna u trgovinama – Kofola. Okus nije baš sličan.

U skladu s aktualnom politikom, Bratislava je među rijetkim europskim gradovima u kojima nema migranata i tijekom našeg boravka nismo primijetili ni jednog stranog radnika. Cijene apartmana i privatnog smještaja nisu baš jeftine, tako da smo gotovo kao i u Beču platili noćenje u apartmanu u novom dijelu grada, prilično daleko od središta. Da ne govorim kako je ulazak u apartman bio nalik provali u Pentagon uz bezbroj šifri i ključeva.

Također, u gradu s manje od pola milijuna stanovnika imaju dobar javni prijevoz tako da nije problem doći u bilo koji dio grada. Za jednodnevni izlet na putu između dvije svjetske metropole, Bratislava se pokazala kao dobra međustanica koja može pomoći boljem razumijevanju povijesti i okolnosti koje su nas spajale u istoj monarhiji. Možda, u nekim drugim okolnostima, još koji dan ondje ne bi bio viška.