Biopsihosocijalni model zdravlja utječe na osjećaj boli i ishod liječenja

Fizičko stanje nije jedini čimbenik u pojavi i liječenju bolesti. Riječ je o kompleksnijem problemu objedinjenom u biopsihosocijalni model zdravlja

Američki internist i psihijatar George L. Engel 1977. godine u suvremenu medicinu uveo je biopsihosocijalni model zdravlja koji je donio novi i drugačiji pogleda ne samo na nastanak i razvoj bolesti, nego i na mogućnosti izlječenja.

– U praksi to danas znači da je nekad bio na snazi biomedicinski pristup zdravlju kroz koji su liječnici gledali pojedinca isključivo kroz nalaze. Recimo, ako mi dođe čovjek i kaže da ga bole leđa, gledam nalaze magneta i tražim što s leđima tog čovjeka nije u redu, odnosno što ne izgleda onako kako bi idealno trebalo izgledati u udžbeniku iz anatomije. Ako uoči neku abnormalnost, liječnik je otklanja operacijom ili terapijama – započinje mag. fizioterapije Leon Rogina iz Osijeka.

Nastavlja da su istraživanja unazad 50 godina pokazala da fizičko stanje nema izravan utjecaj na osjećaj boli te da postoje brojne abnormalnosti kod ljudi koji ne osjećaju nikakve simptome.

– Recimo, ako uzmemo za primjer ljude u dobi od 20 godina i nemaju nikakve bolove ni druge tegove, njih 29 posto će na fizičkom pregledu ima neke naznake protruzije diska. Ako potom pogledamo skupinu u dobi od 30 godina, njih 31 posto će imati naznake protruzije. Što je čovjek stariji, veća je vjerojatnost da će se pojaviti neke abnormalne promjene, no to je normalan tijek starenja. Netko u dobi od 40 godina ne može imati istu kožu kao što ju je imao u dobi od 15 godina – kaže fizioterapeut ističući kako promjene nisu povezane s pojavom boli niti njezinim intenzitetom.

Biopsihosocijalni model i ishodi

Iz svega toga razvio se biopsihosocijalni model kroz koji su stručnjaci došli do objašnjenje u kojim se okolnostima pojavljuje bol, ali i kolika je vjerojatnost pozitivnog ishoda liječenja.

– To je sve jedna riječ – biopsihosocijalni, jer se odnosi na komponente koje jednako utječu i istog su omjera, a to su biološki, psihološki i socijalni faktori. Biološki podrazumijevaju ozljedu tkiva ili bolest, no to ne znači da će osoba osjećati bol. Uključuju genetiku, neadekvatnu prehranu, količinu gladi i dehidracije,fizičku aktivnost, neispavanost i drugo – objašnjava naš sugovornik i podsjeća da je na+š osjećaju boli veći ako smo gladni, dehidrirani, neispavani i umorni.

– Što smo osjetljiviji, to je veća mogućnost da će naš živčani sustav koji inače neke radnje ne smatra opasnima, u ovoj situaciji producirati upozorenje da to ne radimo kroz bol. Boli obično saginjanje ili sjedenje – kazao je fizioterapeut Rogina.

Kad je pak riječ o psihološkim faktorima, oni uključuju niz komponenti od podrijetla, vjerovanja, očekivanja.

Ostali faktori

– Ako smatram da je ta moja hernija nešto strašno zbog čega ću ostati nepokretan, to itekako negativno utječe na ishod rehabilitacije. Strah je važan čimbenik, i što je pojedinac nesigurniji oko svog stanja, to je šansa za oporavak manja. To se nerijetko vidi i u praksi. Netko tko osjeti laganu bol u leđima, odmahne rukom i kaže – proći će, vrlo se brzo oporavlja. S druge strane, netko tko i na najmanji osjet boli ide na puno pregleda, slikanja i nalaza, najčešće će se oporavljati puno duže – opisuje Rogina.

Kazao je kako veliku ulogu u rehabilitaciji igra i psihološko stanje osobe u smislu usamljenosti, tuge, depresije ili tjeskobe i sličnih stanja.

– Znanstvena istraživanja su dokazala da usamljeni ljudi bez socijalnih kontakata, nezadovoljni svojim životom i psihičkim stanje, imaju veću šansu razvoja kronične boli – kazao je Rogina.

Socijalni faktori uključuju dostupnost i kvalitetu zdravstvenih usluga i također su važan čimbenik u razvoju i intenzitetu osjećaja boli te mogućnostima ishoda liječenja.

– Ako živim u mjestu gdje mi je blizu bolnica, znam da ima puno kvalitetnih liječnika koji će mi pomoći i zdravstvena skrb je besplatna, puno ću lakše doživjeti lom noge nego netko tko živi u mjestu gdje takve zdravstvene usluge nisu dostupne – objašnjava fizioterapeut dodajući kako su svi navedeni faktori jednako važni i ne može se izolirati ni jednog posebno u modelu pristupa liječenju.

To vrijedi ne samo za liječenje bolova, nego se primjenjuje i na liječenje svih drugih stanja i bolesti u kojima se čovjeka tretira kao cjelinu, pojedinca kojeg oblikuje i čini niz različitih aspekata puno većih od same dijagnoze i nalaza.