Vesna Nakić: Diplomirala sam kineziologiju, ali slastičarstvo je moj život

Zagrebačka kineziologinja Vesna Nakić sreću je pronašla u Skradinu te ondje otvorila obrt za izradu slastica kojima je postala nadaleko poznata

Nakon baleta, sportova i jedrenja, Vesna Nakić (48) otkrila je čarobni svijet slastičarstva i usput se u njega zaljubila do ušiju. Osim što su oku ugodne, njezine torte nadaleko su poznate kao prave, domaće slastice autentičnog okusa. No Vesnina priča počela je u Zagrebu. Zapravo, u Sarajevu.

– Rodila sam se u Zagrebu i ondje je mamina obitelj, no odrastala sam u Sarajevu. Već sam tada voljela pokret i pune četiri godine plesala sam klasični balet. No kako se približavalo vrijeme puberteta, bilo je jasno da po visini i konstituciji nikad neću moći biti balerina. Usto, počeo je rat. Zato sam se 1992. godine vratila u Zagreb i ondje sam nastavila život – prisjetila se Vesna koja je nakon završetka III. gimnazije intenzivno razmišljala o odabiru buduće karijere.

– U mojoj obitelji svi se bave sportom i glazbom. Moj otac je bio klarinetist i bavio se podvodnim ribolovom, jedan brat je prof. kontrabasa i dugo se aktivno bavio alpinizmom, drugi brat je završio srednju glazbenu školu ali je ipak kao fakultet odabrao kineziologiju, a i sama sam se amaterski bavila nizom sporova. Ugledajući se na mog brata, činilo se da je to najbolji put za mene, pa sam upisala studij kineziologije. Opredijelila sam se za područje kondicijske pripreme sportaša, osnove kineziološke transformacije. Diplomirala sam 2004. godine, no praktično ni dana nisam provela radeći u struci – nastavila je Vesna objašnjavajući kako se baš u to vrijeme završetka fakulteta u njezin život ušuljao Skradin.

Sezona u Skradinu

Gradić u kojem živi nešto više od 500 stanovnika, a cijelo područje nastanjuje manje od 4.000 ljudi, njezina je djedovina. Ondje je redovito ljetovala i posjećivala Skradin.

– Skradin mi je uvijek bio u srcu. Kao apsolventica sam s rođacima došla u Skradin na par dana u našu obiteljsku kuću na odmor, a onda sam shvatila da bih ovdje mogla napisati svoj diplomski rad. Da bih to uspjela ostvariti, pronašla sam posao u skradinskom bistrou kao konobarica. Tu sam sezonu konobarila kako ne bih morala roditelje tražiti novac, a istovremeno sam pripremala završne ispite i diplomski rad na fakultetu uz sve veću želju da ovdje ostanem nakon studija i pronađem posao u struci – priča Vesna objašnjavajući kako joj je taj životni period među najljepšima u životu.

Željeni posao u struci ondje ipak nije uspjela dobiti, a životne okolnosti su je odvele u drugom smjeru.

– Avanturističkog sam duha, volim putovanja i bavim se jedrenjem, pa sam nakon diplome dobila priliku za engleski charter raditi sljedeće dvije godine. Spojila sam ugodno s korisnim te obišla cijelu Hrvatsku i otočje te Grčku i Tursku. Uslijedio je posao u turističkoj agenciji tijekom još tri do četiri godine. Tada se još nisam htjela zaposliti u školi kao profesorica tjelesnog – objašnjava Vesna dodajući da su joj majka i oba starija brata radili u prosvjeti te je smatrala da taj posao nosi puno prednosti, alii nedostataka.

Međutim, kad je u njoj konačno porasla želja da se bavi strukom i uključi u nastavu, bilo je prekasno.

Potraga za poslom

– Osim što sam imala više godina i bilo je puno mlađih koji su se natjecali za radna mjesta, upala sam u začarani krug. Trebala sam odraditi staž da bih mogla izaći na stručni ispit, no poslodavci nisu htjeli zaposliti ljude bez stručnog ispita. I na kraju, tada su novozaposleni u mojoj struci primali plaću od 1.600 kuna što je meni koja sam tad imala više od 30 godina bilo premalo. Sve su to bile okolnosti radi kojih sam uvidjela da mi posao u struci nije bio suđen – kazala je Vesna.

U međuvremenu je upoznala supruga Antonija i udala se 2008. godine. On je po struci autolakirer, a Vesna kaže kako su dvije godine poslije oboje ostali bez posla i mogućnosti da se ukažu nove poslovne prilike.

– Rekla sam mu da bi bilo najbolje otići u Skradin gdje bih mogla odraditi sezonu u onom istom lokalu u kojem sam konobarila kao studentica, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje. Iskreno, duboko u sebi sam željela ostati u Skradinu i priželjkivala sam da moj suprug razmišlja isto. Nisam znala hoće li mu odgovarati život u tako maloj sredini, budući da je on iz Zagreba, iako njegovi korijeni vuku nedaleko od Skradina. Ne mora svatko to moći ni htjeti – obrazlaže naša sugovornica koja se oduševila spoznajom da se Toniju, kako tepa suprugu, Skradin svidio dovoljno da u njemu odluči ostati.

Vesna Nakić dolazi u Skradin

Oboje su ondje pokrenuli obrte. Suprug autolakirer danas se bavi popravljanjem i održavanjem brodova, a Vesna je isprva radila kao sezonska radnica.

– Naravno da to nije bilo rješenje, a onda sam preko Hrvatskog zavoda da zapošljavanje otkrila da postoje prekvalifikacije. Razmišljala sam čime bih se mogla baviti. Volim kuhati, pa sam planirala nešto u kuhinji. No činilo mi se da sam prestara da počnem s kulinarstvom koje sam trebala proći u srednjoj školi, pa sam se odlučila za slastičarstvo kao profesiju koja je uvijek potrebna. Svi trebaju tortu ili kolač na slavlju – iskrena je Vesna.

Iako je imala diplomu kineziologije i prekvalifikacija je trebala biti jednostavna, ni ovog puta stvari za nju nisu tekle baš po planu.

– Na Zavodu su bili protiv. Dapače, poslali su me razgovor sa psihologom koji mi je trebao objasniti da sam prekvalificirana da bih se odlučila za slastičarstvo. Rekla sam da je to u redu, ali molim d ami objasne što da ja nakon toliko godina radim sa svojom diplomom. Volim kineziologiju i žao mi je što ne radim u struci. Shvatili su konačno nakon pola godine natezanja i konačno su mi odobrili prekvalifikaciju te sam 2014. ponovo završila srednju školu, a 2017. godine sam otvorila svoj obrt – opisala je Vesna.

Priznaje kako nikad nije imala fatalnu vezu sa slasticama, iako danas u poslu koristi i recepte svojih baka, a kaže također da nije umjetnički tip. No kad je počela raditi, posvetila se brojnim edukacijama i učila je kako postići ono što želi, pa je tako otkrila i svoj talent.

Otkrivanje ljubavi prema slastičarstvu

– Mama mi je znala reći da, poznavajući mene, nikad ne bi vjerovala da sam ja izradila svoje torte. Nikad nisam znala ni crtati. No postoje alati i tehnike te kroz vrijeme naučite raditi od ljudi koji znaju više od vas. Ja volim učiti i znam da uvijek postoji netko od koga se može učiti, pa mi nije bilo teško. Nikad se nisam išla posebno orijentirati na nešto, nego sam tražila svoje mjesto pod suncem, a jedino što sam htjela postići je to da moje torte izgledaju odlično izvana te su jedno dobrog okusa – ističe Vesna dodajući kako se u slastičarskoj industriji u svrhu pojeftinjenja procesa izrade te ubrzavanja proizvodnje koriste tvari i metode zbog kojih većina slastica ima isti okus.

– Ne mogu reći da je to nekvalitetno, ali ja sam uvijek težila tome da moje slastice budu prepoznatljive okusom. S druge strane, slastičarstvo je stalno traženje ravnoteže između kvalitete i kvantitete. Koristim samo vrhunske sastojke, a pritom nisam na traci i ne mogu izbaciti serije gotovih slastica – požalila se ona.

Unazad sedam godina, koliko postoji njezin obrt, postigla je uspjeh i prepoznatljivost. Stoga je 2019. godine proširila poslovanje i otvorila slastičarnicu. A onda je došla pandemija i COVID-19 koji je sve promijenio.

– Sredstvima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uspjela sam otvoriti obrt, a potom financirati i proširenje poslovanja. No pandemija je donijela teško razdoblje. Vi ne smijete raditi ni proizvoditi, no obveze ne staju, Imate kredite, režije, davanja… Država je tad pomagala, ali ta pomoć nije bila dostatna. Usto, budućnost je bila previše neizvjesna i morala sam presjeći. Zatvorila sam slastičarnicu 2020. godine – kaže Vesna koju je taj gubitak pogodio, ali hrabra i borbena odlučila je da joj to neće upropastiti sve dobro što je pokrenula proizvodnjom koja je zapravo srce njezinog poslovanja.

Kaže da će se možda situacija poboljšati u budućnosti pa će tad promijeniti planove, ali za sad nema namjeru ponovo otvoriti slastičarnicu. Zadovoljna je, kaže, trenutačnom situacijom. Kineziologija je, s druge strane, na tom putu ostala sa strane. Dok ej tek pokretala posao, Vesna nije imala vremena razmišljati o drugim stvarima. Ona i suprug nemaju djece, pa joj dinamika života izgleda drugačije od parova s djecom.

Vesna pjeva u klapi i pomaže vatrogascima

– To znači da imam dovoljno vremena za sebe. Te 2020. godine slomila sam nogu i imali smo obiteljsku tragediju zbog čega sam se sljedećih nekoliko godina oporavljala i dolazila k sebi. Sad kad je to iza mene, htjela bih se više aktivirati. Blizu su nam slapovi Krke i mogu šetati svaki dan. To je posebno lijepo u jesen, kad odu turisti i mjesto utihne. Do Krke ima 4,5 km šetnje i to je odličan rekreacija – objasnila je Vesna.

Aktivna je i u vatrogasnom društvu te je dopredsjednica DVD Skradin.

– Pomažem oko administrativnih poslova i koordinacije, a u listopadu organiziramo proslavu 70. obljetnice postajanja društva. Usto, suprug i ja unazad šest godina pjevamo u mješovitoj klapi Skradinski Buk i to je nešto u čemu oboje uživamo – ispričala je Vesna u čijem obrtu se u izradi slastica mogu usavršiti budući pomoćni slastičari kojima je mentorica.

– Lani sam ostvarila suradnju s karlovačkim učilištem, a ondje sam otkrila i mogućnost besplatne edukacije za internet marketing i brendiranje, pa sam to završila. Naime, već me dugo ljudi pitaju zašto nemam blog ili svoju stranicu. Bila sam okupirana drugim zadacima, no mislim da je sad konačno vrijeme za to. Imam more vlastitih recepata, a neke od njih sam objavila surađujući s jednim portalom. Sve to sad sam objedinila u stranicu s blogom. Lansiranje je predviđeno za jesen i želim se posvetiti tome – pohvalila se Vesna.

Ipak, ljepotu slastičarskog posla ništa ne može zamijeniti i u njemu još pronalazi radost.

– Činjenica da mi je netko povjerio dječji rođendan ili vjenčanje kao najvažniji dan u životu koji mogu upotpuniti svojim radom, za mene je velika stvar. Ljudi mi se često jave poslije i zahvale, pošalju fotografije ili donesu čokoladu i neku sitnicu – kaže Vesna dodajući kako u svakom poslu, pa i u slastičarstvu, ima gorkih trenutaka.

– Ima situacija kad klijent želi, primjerice, uključiti tri okusa koji su svaki za sebe odlični, ali u kombinaciji ne funkcioniraju. Mogu upozoriti, reći i objasniti na temelju iskustva, no klijent plaća moj proizvod i uvijek pokušavam ispoštovati njegove želje. U ovih sedam godina imala sam dvije ili tri takve situacije, no sve je to dio posla. Teške trenutke valja premostiti, a lijepi su oni u kojima uživam i koje ću pamtiti – zaključila je naša sugovornica.