Dr. sc Sergio de Privitellio (61) još se kao dječak u dobi od sedam godina bavio gimnastikom te je nastupao za hrvatsku reprezentaciju i ostvarivao značajne rezultate. Odrastajući uz sport, studij kineziologije bio je logičan izbor karijere.
– Tada je to bio Fakultet za fizičku kulturu. Do početka studija sam se aktivno bavio gimnastikom kao natjecatelj, ali radi odlaska u vojsku, i poslije studija u Zagrebu, morao sam napustiti vrhunsko bavljenje gimnastikom. Ipak, tijekom studija ostao sam u tom sportu kao sudac i trener, pa sam takvim angažmanima plaćao izdatke za studij u Zagrebu. Čak sam tijekom tog razdoblja trenirao mlade u današnjem Sokolu. Po završetku studija, vratio sam se u Rijeku. Kako sam završio smjer za profesora fizičke kulture, još kao apsolvent sam imao više ponuda za posao u osnovnoj školi – prisjetio se dr. Privitellio.
U to vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Arnold Schwarzenegger popularizirao je body building, a Jane Fonda je 1982. godine objavila prvi video za vježbanje i pokrenula oluju. Tada mladi profesor tjelesnog odgoja, dr. Privitellio imao je puno veće ambicije.
– Fitness industrija se vani tek počela razvijati, a blizu mi je bila Austrija u kojoj sam imao prijatelje te sam imao priliku vidjeti kako to ondje funkcionira. Ta me ideja privlačila i pronašao sam se u ideji da ima privatni fitness centar u Hrvatskoj. U to vrijeme kod nas je to bilo nezamislivo. U socijalizmu, naime, niste mogli biti privatnik u sportu i to nije bilo dopušteno. U Jugoslaviji nije bilo fitness centara – priča dr. Privitellio koji se oduševio kad je 1988. godine stupio na snagu novi Zakon o sportu.
– Taj je zakon omogućio nezamislivo, da i mi kineziolozi možemo otvoriti nešto privatno kao i odvjetnici ili stomatolozi. Uvjeti su bili vrlo rigorozni. Osim što ste morali imati završen odgovarajući fakultet, tadašnji Komitet za odgoj i obrazovanje morao vam je dati dopuštenje za rad, a dodatno, područni sportski savez morao je to odobriti. Bez njihova odobrenja niste mogli započeti s radom. Također, niste mogli istovremeno raditi u školi i biti privatnik. Morali ste odabrati – prisjetio se dr. Privitellio koji je prepoznao priliku i dao otkaz u školi u kojoj je radio.
– Sjećam se kako je moja majka tog dana plakala i nije se mogla načuditi kako dajem otkaz na sigurnom poslu i krećem u privatne vode kakvih na našem području nije bilo. Ljudi su mi govorili da to nije pametno. “Uzmi motiku ili kramp i eto ti fitnessa! Tko bi platio za dizanje utega” – poentirali su. No ja se nisam dao. Otišao sam direktoru hotela Opatija u Opatiji u kojoj sam puno boravio. Zatražio sam najam prostora – kaže dr. Privitellio objašnjavajući kako su tada mnogi zazirali od sportaša, a osobito hoteli koji su namjerno radili male bazene kako im sportaši ne bi dolazili na pripreme.
– Tada u sportu nije bilo novca, a uglavnom je bila riječ o mladim ljudima koji su za neke fine hotele predstavljali previše buke. Kad sam direktoru hotela obrazlagao svoj plan, blijedo me gledao, ali iz nekog razloga je ipak pristao na moju ponudu i uspio sam dobiti prostor u najam. No tek tada počeli su ozbiljni problemi. U to vrijeme u Hrvatskoj niste imali trgovine u kojima možete kupiti trake za trčanje ili drugu opremu. Nije bilo gotovo ničega – prepričava naš sugovornik dodajući kako je otputovao prijatelju u Austriju i ondje s njim posjetio austrijske fitness centre.
– Fotografirao sam opremu i proučio kako je napravljena, a potom sam s bratom napravio replike tih sprava. U riječkom brodogradilištu 3. maj gdje je brat radio rezali su nam limove za trenažere tj. lat mašine. Ispalo je da smo to napravili kvalitetno i anatomski prihvatljivo. Dobio sam na dar 10 strunjača od svog gimnastičkog kluba, a imao sam i švedske ljestve. I to je bilo to, tako smo krenuli – smije se dr. Privitellio koji priznaje kako u početku nije imao klijenata.
– U hotelu bi pokoji gost došao, pogledao o čemu je riječ i otišao. Domaći ljudi su me zaobilazili u širokom luku, ali tada sam odlučio iskoristiti činjenicu da sam sportaš pa sam počeo s kondicijskim pripremama sportaša. Njima je to trebalo, u Rijeci nije i dalje bilo teretana, pa sam tako počeo s rukometašima Zameta. Uz sportaše i njihovu preporuku počeli su dolaziti i drugi ljudi, a onda se pronašlo i desetak uglednih gospođa srednje dobi koje su krenule u teretanu koja je za njih tada bila statusni simbol – nastavio je dr. Privitellio.
Posao je polako krenuo uzlaznom putanjom, ali nije nedostajalo administrativnih problema.
– Recimo, došla mi je komunalna naknada skuplja nego najam i režije su bile stvarno visoke. Ipak, premostio sam to sve. Polako se mijenjala i percepcija teretane te njezina uloga u društvu. Kad sam tek počeo, teretane su bila trend i šminka za imućnije, s danas smo svjesni da je fitness ključan za očuvanje zdravlja i više nije statusni simbol nego potreba. Također, teretane su postale mjesto za sve ljude, bez obzira na spol ili dobnu skupinu. Nekad su bile namijenjen sportašima, a danas su otvorene svima, pa su tako moji najredovitiji polaznici umirovljenici koji žele očuvati zdravlje – kaže dr. Privitellio.
Svjestan da svako zanimanje podrazumijeva cjeloživotno učenje, naš je sugovornik nastavio s formalnim obrazovanjem pa je 2009. godine magistrirao, a 2021. godine u 57. godini života i doktorirao.
– Prošao sam cijelu vertikalu kineziološke struke pa sam tako radio s djecom predškolske dobi, s onima u osnovnoj i srednjoj školi, sa sportašima, a danas sam profesor na Sveučilištu u Rijeci i predajem studentima. Zdravlje mi je narušeno i istrošeno profesionalnim sportom, tako da više ne vježbam kao prije. No značajno sam proširio poslovanje, pa sam osim one prve teretane u hotelu Opatija nešto kasnije sam u hotelu Adriatic sagradio sportski tenis centar. Potom sam u Rijeci 1997. otvorio jedan od najvećih fitness centara u gradu koji se proteže na gotovo 700 četvornih metara, a nakon sedam godina još jedan iste kvadrature na Zametu – pohvalio se dr. Privitellio.
Kaže da ima sina, no njegov je profesionalni život krenuo u drugom smjeru i sport ga nikad nije zanimao.
– Nisam ga htio forsirati da se bavi istim poslom kao ja i sam je birao karijeru. Ja ću uskoro u mirovinu i morat ću prodati sve što sam sagradio, ali nije mi žao. Smatram da sam dao doprinos sportu i njegovoj popularizaciji, pogotovo kroz zapošljavanje stručnjaka u svojim ustanovama i na tome sam inzistirao. Stoga mirne duše odlazim s te scene i iskreno se radujem mirovini, a prije svega unucima. Nadam se da ih neću morati još dugo čekati – nasmijao se dr. Privitellio za kraj.
Trčanje je moj život od 2010. godine. Počelo je kao slučajnost, a razvilo se u strast od koje ne odustajem. Spremna sam na brojne životne kompromise i kombinacije kako bih
[...]
Planina ne mijenja ljude. Oni koji kažu da je tako, vjerojatno bježe od nečega – posla, stresa, problema. Ili jednostavno traže nova iskustva. Smatram da se čovjek, jedino kada se
[...]
Bio sam gost na svadbi u Puli i baš je tada ondje bio završetak jedne od Ironman utrka. Iz znatiželje sam otišao pogledati o čemu je riječ. Za pristigle na
[...]