Sanja Tarczay: Doktorirala sam gluhoslijepa da sebi i drugima pokažem da mogu
Sanja Tarczay: Doktorirala sam gluhoslijepa da sebi i drugima pokažem da mogu
28.05.2024. | Željka Krmpotić
Dr.sc. Sanja Tarczay na čelu je Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir te je predsjednica najveće svjetske organizacije gluhoslijepih The World Federation of The Deafblind
Pogledajte video:
Gluhoslijepa Sanja Tarczay (58) koristi se hrvatskim, švedskim i britanskim znakovnim i govornim jezikom, a na engleskom je usto branila doktorsku disertaciju. Pritom, jedina je gluhoslijepa doktorica znanosti u Hrvatskoj.
Osim što je rušila barijere radeći na sebi i vlastitom obrazovanju, dr. Tarczay već više od 30 godina pokušava promijeniti zakone koji će poboljšati status i životne osobe gluhoslijepih u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Za sebe kaže da je uspjela jer je uporna i ne priznaje prepreke, pa joj je žao vidjeti kako mnogi odustaju bojeći se borbe, iako imaju kapaciteta za puno više nego što im društvo nameće.
– Mnogi, pa čak i roditelji gluhe ili gluhoslijepe djece, misle da je za njih najvažnije da se zaposle. Bitno je samo da rade, a nema veze je li taj posao nešto što vole ili ih ispunjava. Iz toga se rađa frustracija i nezadovoljstvo. S druge strane, brojni su i oni koje država gura u mirovinu, pa tako već u mladosti jedino što rade jest da mijenjaju stolce na kojima sjede tijekom dana – ogorčena je dr. Tarczay s kojom smo razgovarali u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba „Dodir“ koji je proizašao iz udruge koju je ona osnovala prije više od tri desetljeća.
Kakvo Vam je bilo djetinjstvo?
Bezbrižno, i moram priznati da mi je to bilo jedno od najljepših razdoblja u životu. Odrasla sam u obitelji gluhih. Otac, majka, sestra i ja – svi smo bili s oštećenjem sluha. Moj tata je iz ugledne velikaške imućne mađarske obitelji i u djetinjstvu je prebolio tifus te je posljedica bila gluhoća, a mama se rodila gluha. Tata je imao na raspolaganju privatne učitelje koji su s njim radili i poslije je pohađao gimnaziju te je imao veliku podršku u životu, mama je bila iz Brinja i došla je u Zagreb na opismenjavanje kao već odrasla. Tad je upoznala tatu i zaljubili su se, ali zanimljivo, ona nikad nije naučila čitati ni pisati. Tata joj je čitao novine.
A kako je teklo Vaše obrazovanje?
Bez obzira na našu obiteljsku gluhoću, živjeli smo posve normalnim životom. Kad je došlo vrijeme da krenem u školu, tada nije postojala inkluzija i ljudi s oštećenjem sluha su išli u specijalizirane škole kao što su Slava Raškaj ili Suvag. Mene su u Suvag poslali u predškolu, no bila sam ondje nesretna jer su me na puno načina sputavali. S druge strane, moj otac koji je toliko puno dobio u djetinjstvu i to mu je omogućilo normalan život, htio je isto za mene. Ne znam kako, no uspio je postići da me upišu u redovnu školu, kod iste učiteljice kod koje je moja nagluha starija sestra išla 10 godina ranije.
Možda je to bilo presudno?
Vjerojatno. Učiteljica Štefanija Pahinger, kako sam poslije doznala, bila je u ono vrijeme među najboljim pedagozima na Trešnjevci. Rekla je mom tati da će vidjeti kako ću se uklopiti, i ako tu godinu dobro prođem, mogu ostati. Tako je i bilo.
Kako su Vas djeca prihvatila?
Izvrsno! Svi su zbog mene naučili dvoručnu abecedu, pomagali su mi, objašnjavali, ispravljali me. Imala sam više od tridesetak „logopeda“ u razredu koji su svaki dan radili na tome da budem bolja. Kažu mi da sam, kad sam tek krenula u školu, govorila kao Indijanac. Uspjeli su postići da mogu govoriti tako da je moja gluhoća neprimjetna. Redovito su me zvali na rođendane, sudjelovala sam u svim igrama i nikad se ni na koji način nisam osjećala zanemarenom ili zapostavljenom. Ostali smo u dobrim odnosima i danas se redovito čujemo i družimo.
Kakva su bila očekivanja sustava? Jesu li zbog oštećenja sluha bili blaži prema Vama?
Nikad. Svoje zadatke sam uvijek redovno izvršavala, a tijekom tih osam godina zaista mi je bilo jako lijepo. Učenje i savladavanje gradiva mi nikad nije bio problem. Nisam bila odlikašica, ali uvijek sam bila blizu. Od malih sam nogu usvojila hrvatski znakovni jezik, a u školi sam savladala i govorni hrvatski, dok sam cijelu osnovnu školu učila i njemački od kojeg danas baš i ne znam puno.
No manje je poznato da govorite i švedski. Odakle taj jezik na repertoaru?
Bila sam prisiljena naučiti ga. Naime, završila sam srednju ekonomsku školu, a imala sam veliku sreću da su u Švedskoj u Višoj školi za gluhe nudili besplatno dvogodišnje obrazovanje za studente iz ratom ugroženih područja. U to vrijeme kod nas je bio rat i prihvatili su moju prijavu. Međutim, iako su mi se problemi s vidom počeli javljati još početkom srednje škole i pogoršavali su se, nisam to nikako htjela priznati. Dapače, bojala sam se da bi moju prijavu mogli odbaciti ako priznam da ne vidim dobro. Dugo godina sam to prikrivala i pravila se nespretnom i zbunjenom. U Švedsku sam došla u srpnju jer je uvjet za pohađanje nastave bio savladani švedski znakovni jezik,a ja sam od srpnja du rujna naučila i govorni švedski.
A pogoršanje vida?
Zapravo je moj mentor ondje uočio da imam problema i uputio me na pregled. Tamo su mi rekli da imam atrofiju očnog živca te će mi se vid s vremenom pogoršavati do potpune sljepoće. To me jako pogodilo na osobnoj razini i bilo mi je teško prihvatiti tako teške vijesti, no mentor mi je rekao da gubitak vida ne znači gubitak života te da se moram usredotočiti na svoj cilj, a to je edukacija. Osim na edukaciju za gluhe, uputio me i na edukaciju za gluhoslijepe te sam učila kako voditi organizaciju i planirati tečajeve znakovnog jezika. Iznenadilo što su mi odmah pružili iznimnu podršku u obrazovanju i dobila sam sve potrebno da završim edukaciju. Tada sam shvatila da ništa nije nemoguće i to mi je ostao moto do danas. A onda sam se vratila u Hrvatsku i suočila s drugačijim sustavom.
Zašto?
Zato što u Hrvatskoj nisu znali što će sa mnom, pa su me poslali u mirovinu. Razmišljali su pritom bi li me radije poslali u neku zaštitnu radionicu da tamo slažem krede u kutiju, a na kraju su odlučili da sam ja u dobi od 25 godina spremna za mirovinu. No ja sam u Švedskoj vidjela kako gluhoslijepi bez problema završavaju fakultete i rade poslove koje žele, i to sam zamislila za sebe. Mirovina mi je dala dovoljno vremena, pa sam pokrenula udrugu za gluhoslijepe Dodir u kojoj sam educirala prevoditelje. Paralelno sam upisala studij na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu. I već nakon prvog semestra sam odustala.
Kako to?
Zato što je za osobu poput mene nemoguće sudjelovati u predavanjima i studirati bez podrške. U Švedskoj sam imala maksimalnu podršku iako nisam bila Šveđanka, a kao Hrvatica na hrvatskom fakultetu nisam ništa dobila. Bila sam preneražena kako je to uopće moguće, osobito na ERF-u jer sam mislila da su oni prvi koji bi trebali znati kako mi prilagoditi nastavu.
Kako ste to premostili?
Fokusirala sam se na formiranje udruge i paralelne edukacije prevoditelja, pa sam dvije godine poslije došla ponovo upisati se na isti studij s ciljem da im pokažem kako se to ipak može. Na predavanja i ispite sam dolazila sa svojim prevoditeljima i sve sam to uspješno rješavala. Bila sam među boljim studentima. Čak sam anatomiju polagala sa studentima Medicinskog fakulteta i prošla iz prve, a polagala sam ispit pred 40 kolega. Unatoč svemu, naš fakultet je duboko zapeo u kolotečini sustava koji se teško mijenja, pa i danas, unatoč doktoratu, ovdje ne mogu dobiti posao jer sam gluhoslijepa, ali sam bez problema surađivala na rumunjskom sveučilištu na katedri za jezike i bila sam tri godine njihov vanjski djelatnik, kao i na švedskom Trinity College gdje sam educirala njihove studente.
Kako ste učili?
Predavanja sam slušala uz pomoć prevoditelja, a učenje mi nikad nije bilo problem. Imala sam uvećane skripte tako da sam mogla samostalno čitati, a kroz udrugu su mi na raspolaganju bila računala tako da sam mogla raditi na sebi i svojem znanju. Nitko mi nije poklanjao ocjene jer sam sve ispite polagala pred kolegama koji su mogli čuti kako odgovaram.
Kako je onda na red došao magisterij i doktorat?
Zato što sam htjela produbiti svoje znanje i nastaviti akademski razvoj. Međutim, baš u to vrijeme se u Hrvatskoj među stručnjacima vodila velika debata oko toga treba li se prevoditelja nazvati tumačem ili ne. U engleskom jeziku nema tog prijepora i takav se stručnjak zove “interpreter”. Kako nisam željela zbog terminologije imati problema u obrani magisterija i doktorata, odlučila sam naučiti engleski jezik, rad sam napisala na engleskom i obranila sam ga na engleskom jeziku.
Imate li dojam da se od gluhoslijepih ne očekuju osobiti akademski rezultati jer postoji predrasuda o njihovim intelektualnim kapacitetima?
Donekle. Name, ljudi se obično rode ili gluhi ili slijepi, a s vremenom dođe druga dijagnoza. Do tad su već navikli biti u društvu s gluhima ili slijepima i jako teško prihvaćaju tu drugu dijagnozu i sami sebe teško prihvaćaju, Također, drugi je problem činjenica da ih prisiljavaju raditi poslove koje ne vole ili nisu u skladu s njihovim sposobnostima i teško im padaju jer ih izoliraju od drugih. U konačnici, nerijetko ih stručnjaci, pa i članovi vlastite obitelji pokušavaju onemogućiti u napredovanju ili ih čak država šalje u mirovinu u mladosti. U tom smislu onda nije teško doći do stanja koje mnogi povezuju s mentalnim teškoćama.
Osim što ste na čelu Hrvatskog saveza gluhoslijepih, također ste predsjednica Svjetske federacije gluhoslijepih osoba – The World Federation of The Deafblind. Kako Hrvatska stoji u usporedbi sa svijetom?
Ovisi s kojim se zemljama uspoređujemo. Ako govorimo Finskoj, Norveškoj ili Danskoj, prava i mogućnosti gluhoslijepih su neusporedive sa zemljama poput Latinske Amerike ili Afrike gdje žive u potpunoj suprotnosti. Čak ni u SAD-u nemaju ista prava i mogućnosti u svim državama. Mogu reći da smo mi u Hrvatskoj u zlatnoj sredini i zahvaljujući „Dodir“-u mijenjali su se zakoni koji su omogućili beneficije i prava, iako postoji još puno prostora za napredovanje. Primjerice, u pojedinim ustanovama su doista razumjeli što znače potrebe gluhoslijepih.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li hobije?
Pravo pitanje trebalo bi biti imam li slobodnog vremena. Nemam. Iako nemam djece i razvela sam se nakon 15 godina braka, unazad 15 godina živim s partnerom Chrisom koji je također gluhoslijepa osoba. Dodatno, moja sestra je isto s vremenom postala gluhoslijepa, tako da uz ovaj posao najčešće žurim doma i trudim se s njima provesti što više vremena. S druge strane, po prirodi sam dinamična i volim raditi puno stvari, no imam problem s kretanjem pa to malo frustrira.
Kako to mislite?
Ako je nešto od mene udaljeno metar, vidim jedva obrise. Iako se mogu samostalno kretati po kući i u uredu, kretanje na otvorenom mi je jako otežano, a ako je vani oblačno ili mračno, posve mi je onemogućeno. To znači da ne mogu otići kamo bih htjela ni baviti se onime što bih voljela. Recimo, cijelog života sam sanjala da odvozim reli Pariz – Dakar, ali zbog mog stanja ne mogu voziti ni običan auto.
Spomenuli smo na početku razgovora Vaše podrijetlo. Priča je dosta zanimljiva…
Da. Moj pradjed bio je njemački Židov prezimena Goldensbecker i bio je liječnik te je prebjegao u Budimpeštu. Da bi se zaposlio na Austro – ugarskom dvoru, promijenio je prezime u Tarczay. To mu je omogućilo brže zaposlenje, a ujedno i plemićku titulu. Imao je dvoje djece – moj djed bio je evangelički svećenik koji je znao 12 stranih jezika, a njegova sestra Gizela učena spisateljica i pjesnikinja koja je također pisala na stranim jezicima. Moj otac bio je među četvero djece, a jedini je u cijeloj lozi bio gluh. Kako su oni svi bili učeni ljudi i znanstvenici, mnogi tvrde da svoj uspjeh dugujem genetici, no ja ipak mislim da je riječ o uvjetima i mogućnostima koje smo dobili.
Nisam se svaki put popeo gdje sam god želio. Nekad zbog vremenskih uvjeta, nekad jer jednostavno planina nije dala. Okreneš se i vratiš doma, pa ponovo pokušaš za mjesec ili
Ideja o Caminu je želja o kojoj sam razmišljao od 2018. godine, no činila se neostvarivom s obzirom na posao koji sam radio. Kad sam se 2023. godine našao između
Statična apnea O2 je natjecateljska disciplina ronjenja na dah, a sastoji se u tome da ronilac zadržava dah uronjen u vodu, bilo da je riječ o bazenu ili jezeru, rijeci