Petra Ninčević: Mama sam, menadžerica, influencerica i trčim utrke
Petra Ninčević: Mama sam, menadžerica, influencerica i trčim utrke
21.06.2024. | Željka Krmpotić
Zagrepčanka Petra Ninčević nedavno je otrčala zahtjevnu OCR trail utrku te nam je ispričala svoja iskustva i objasnila kako je počela trčati
Pogledajte video:
Petra Ninčević (37) u digitalnom svijetu poznatija je kao Lipstick Mom te na Instagram profilu iskreno govori o životu zaposlene majke i supruge te o svakodnevici s kojom se nosi. Bez ušminkavanja realnosti i uz visoku dozu autentičnosti doprla je do mnogih žena koje se mogu poistovjetiti s njom. Diplomirana ekonomistica specijalizirala se za marketing te radi kao account menadžerica u kreativnoj agenciji. Uz sve to, rekreativno se bavi trčanjem, a nedavno je otrčala vrlo zahtjevnu utrku s preprekama.
Jeste li se oduvijek aktivno bavili sportom?
Nikad se zapravo nisam profesionalno bavila sportom, no od najranijih nogu je sport uvijek titrao oko mene. Živjela sam doma s roditeljima, bratom i djedom. Djed je bio aktivni kuglač koji je prenio tu ljubav i na mog brata koji se u nekom segmentu dosta posvetio sportu. Bio je državni prvak u kuglanju, a isprobao je i plivanje, vaterpolo i zaista imao dobre rezultate, no onda je prestao jer je bilo jako teško uskladiti sve te obaveze uz školu. Ja sam uz osnovnu školu išla i u glazbenu, tako da nisam previše vremena imala za sport, ali sam išla tripu na tjedan rekreativno na odbojku i kad god bi se u školi održavali tečajevi plesa, uvijek sam sudjelovala. U slobodno vrijeme sam jako voljela i rolanje. Nakon srednje škole sam se zaposlila i paralelno studirala, no tada sam rekreativno upisala salsu i druge srodne plesove te sam zapravo sljedećih 10 godina rekreativno plesala, nešto sitno i nastupala po regiji sa show grupom i to mi je bio savršen ispušni ventil, a k tome aktivnost koja te zaista napuni odličnom pozitivnom energijom. Plesala sam dvaput na tjedan, a vikendima uglavnom bila na plesnjacima gdje se po 5-6 sati nisam skidala s plesnog podija. Prema plesu gajim baš posebnu ljubav i drago mi je da na svojoj kćeri vidim da je pokupila taj gen.
Kad ste počeli ići u teretanu i zašto?
U teretanu sam prvi put kročila nekad krajem 2014. čini mi se i trajalo je svega par mjeseci jer sam se htjela “dotjerati” prije vlastitog vjenčanja. No, odmah nakon vjenčanja smo saznali da sam trudna pa su krenule mučnine i odustala sam od vježbanja. Tek nakon prvog tromjesečja sam krenula na pilates za trudnice kako bih donekle ostala fit, no prva trudnoća mi je dosta teško pala i nakupila sam oko 20 kilograma. Nakon sinovog prvog rođendana sam drugi put ostala trudna, ta trudnoća je bila nešto kompliciranija pa nisam vježbala i tek sam 2018. ponovno krenula na neke treninge, no nažalost ništa u toj fazi s malom djecom nisam uspjela održati, a jako mi je falilo.
Kako se tu uklapa priča o dermatitisu – otkad ga imate i kako se borite s njim?
Moj perioralni dermatitis se prvi put javio kad sam imala 21 godinu. Mučila sam muku par mjeseci i liječila ga antibiotikom nakon čega se povukao, a zatim se javio sljedeći put kad sam imala 28 godina i od tada sam ga vukla konstantno. Prošla sam puno pretraga, nisu zaključili zbog čega se javlja jer su nalazi bili dobri, a moje lice je buktjelo do te mjere da sam zbog terapije morala prestati dojiti. Najgori su bili pogledi prolaznika koji su me gledali kao da imam šugu, noćima sam plakala jer me lice strašno svrbjelo, peklo, na dijelovima mi je pucala koža, trebala sam izbjegavati sunce i cijela ta priča dermatitisa uz malo dijete koje sam htjela voditi u park, šetnju, igrati se vani, dovela me do ruba živaca jer sam dane provodila sama u stanu s bebom. Donedavno, a sad imam 37, svakih par mjeseci sam se borila s tim i postalo mi je nesnosno, a vjerujem da je kod mene okidač bio stres.
Što je pomoglo?
Ništa osim antibiotika. Prošla sam desetak dermatologa i isprobala vjerojatno dvostruko više terapija i krema, no nažalost ništa ga nije suzbilo. Od COVID-a se dosta toga dogodilo privatno i poslovno, a uz dvoje male djece sam to puno intenzivnije prolazila i osjećala. Zadnja loša faza je bila u prosincu prošle godine kad sam popila ne znam koju turu antibiotika te godine po redu i odlučila da taj stres moram negdje izbaciti. Upisala sam 8.1. ove godine gym i grupne funkcionalne treninge i obećala si da neću izostati makar sjekire padale vani, a nešto malo ranije kupila sam i traku za trčanje da mogu doma trčati kad mi vani vrijeme ne odgovara i zaista sam se počela držati svoje rutine.
Riješili ste se stresa?
Da, sav nakupljeni stres izbacila sam u nogama na trčanju, očistila misli tako ili se istresla na rekvizitima u gymu. Uz to, promijenila sam prehranu, srezala sam grickalice i kruh, izbacila slatko i preporodila se fizički i mentalno. Izgubila sam par kilica viška, učvrstila se, postala puno smirenija, fokusiranija, bolje spavam… Od tad mi se dermatitis nije vratio. Nisam sigurna je li zbog promjene prehrane ili vježbanja, bojim se bilo što sada promijeniti, ali više ni ne želim jer sa svojih 37 godina, baš sam sad u fazi kad sam najzadovoljnija sobom ikad.
Kad ste se počeli baviti trčanjem?
Rekreativno sam počela 2021 godine. Početak godine mi je bio jako stresan. Izgubili smo člana obitelji od COVID-a, nakupila sam višak kilograma u tom periodu, poslovno sam se suočila s velikom promjenama i sve mi se skupilo. Sjećam se te večeri jer sam se psihički osjećala baš loše, svi ukućani su iz mene izvlačili zadnji atom snage i osjetila sam da se moram maknuti iz stana pošto-poto. Možda zvuči razmaženo i sebično, ali od siječnja 2016. do tog ožujka 2021. nisam radila ništa za sebe i izgubila sam sebe u svim tim obavezama i osjećala sam da je vrijeme da počnem raditi nešto za sebe i da se malo više posvetim sebi.
Pa ste počeli trčati?
Te večeri konkretno mi je samo trebalo da se malo maknem. Potpuno stihijski sam odjenula sportsku odjeću i obuću i izašla u šetnju da “razbistrim glavu”. Putem sam srela par ljudi koji su trčali pa sam odlučila probati i ja. Mislim da nisam uspjela otrčati ni 200 metara u komadu, ali sam tako uz trčanje i hodanje prošla navečer oko tri kilometra i vratila se doma “mentalno čišća”. Svidio mi se taj osjećaj i kako je već krenulo ljepše vrijeme, izašla bih tako iz stana navečer kad bi djeca legla u krevet i svaki put bih si zadala da otrčim do sljedećeg rasvjetnog stupa. Prvi put kad sam prošla pet kilometara osjećala sam se kao da sam pomaknula neku svoju planinu jer nikad nisam trčala i zaista nisam voljela trčati.
Tad ste se zaljubili u trčanje?
Nisam ni danas fan trčanja, ali obožavam osjećaj koji imam nakon aktivnosti, i fizički i mentalno. Koristim to trčanje kao vrijeme za procesiranje svojih misli i donošenje nekih odluka. Ubrzo nakon tih pet kilometara došlo je sedam, pa 10 kilometara, pa moje prve utrke i bez obzira na to što su to još neke male kilometraže u odnosu na druge, meni je to zaista velik korak.
Što je najteže u trčanju?
S obzirom na to da sam počela trčati sama, nisam išla u školu trčanja i dosta mi je bilo teško na početku uspostaviti ritam disanja i trčanja. Ponekad je to trčanje zaista bila patnja. Zatim, počela sam trčati u tenisicama koje sam imala uopće ne vodeći računa o tome da tenisice također igraju vrlo veliku ulogu. S vremenom sam sve naučila, ali i dalje ima dana kad patim više, ali ima dana i kada “letim” – ovisi o tome koliko sam odmorna, što i koliko sam jela, o tome u kojoj fazi ciklusa sam… Ali jedno je uvijek konstanta – nevezano koliko sam otrčala i koliko sam se patila, osjećaj nakon je uvijek divan.
Što je OCR trail utrka?
OCR trail utrka je zapravo trka s preprekama, u prirodi. OCR znači “obstacle course racing”, a trail utrke se odvijaju na neasfaltiranom terenu, dakle u prirodi. To može biti šuma, planina, pustinja, u blizini mora…
Kako ste se odlučili sudjelovati na takvoj utrci Wild West početkom lipnja?
U životu ne volim previše planirati. Nekako se vodim onim leptirićima u želucu pa tako zapravo nisam ni znala da imam želju otrčati ovako nešto. Iskočio mi je oglas na Instagramu. Djelovalo mi je vrlo zabavno i nabijeno adrenalinom – što mene gura, a igrom slučaja ta utrka se odvijala u Srbiji, na Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Kako imam rođake u Beogradu s kojima sam vrlo bliska, pomislila sam kako bi bilo odlično da odem do njih te sam poslala poruku u našu zajedničku WhatsApp grupu, više s informacijom da dolazim na tu utrku i pitala želi li netko sa mnom. Sestrična je odmah bila za. Ona je nedavno krenula planinariti i također joj je ova utrka predstavljala neku vrstu izazova. Počela je trčati nešto kasnije i još je na manjim kilometražama, a ja nikad nisam trčala trail niti planinarila, pa smo nekako odlučile da ćemo se zajedno vući ili gurati tijekom utrke i isprobati ovo iskustvo zajedno. I jako nam je drago da jesmo, sad smišljamo nove izazove i čak nas ni udaljenost Zagreb-Beograd ne sprječava u tome.
Kakvi su dojmovi?
Oduševljena sam Wild West utrkom! Zapravo apsolutno cijelim segmentom, od njihove komunikacije na društvenim mrežama, vremenu koje su posvetili mojim pitanjima s obzirom na to da sam prvi put na takvoj utrci, bodrenju u porukama, samom organizacijom i atmosferom. Jako mi je drago da sam tako stihijski odlučila ići na utrku i da mi je baš takva pozitivna utrka bila prvo iskustvo. Sigurno ću im se opet vratiti. Adrenalin prije utrke je uvijek postojan, meni je zapravo ovo tek treća trka, otrčala sam 10 kilometara na Zagrebačkom maratonu i Zagrebački cener. Otrčim malo više od toga kad sama trčim vani, ali nisam više išla na utrke. Ovo je prva utrka s preprekama i bila je tu određena doza straha – hoću li to izdržati, nikad nisam bila na takvom terenu, imam tenisice koje nosim prvi put jer ih nisam imala prilike istestirati, hoću li imati snage i vještine prijeći sve prepreke, hoću li se ozlijediti nekako?
Kako je izgledalo natjecanje?
Krenule smo sa starta veselo i nadobudno, ali već nakon 400-500 metara je krenula patnja i pitala sam se što mi je to trebalo. U tom trenutku je krenula uzbrdica, teško mi je bilo uspostaviti disanje, bilo je sparno, a onda je krenulo još gore – još veća uzbrdica i penjanje kroz šumu, ali kroz strmine gdje smo se doslovno morali na sve četiri penjati jer je bilo prestrmo da bismo uspjeli samo na nogama. Vukli smo se uzbrdo za korijenje stabala iznad nas i tu nije bilo traga trčanju. Očekivala sam da ćemo zaista trčati većinu vremena, no neki dijelovi terena nisu bili pogodni tako da smo se jedva vukli. No, drago mi je da je taj dio bio na početku, a kasnije je krenula zabava u vidu prepreka – prelazili smo karike, penjali se po užetu, vukli se užem kroz rijeku, prolazili kroz blato ispod bodljikave žice, još malo prolazili rijeku, preskakali iznad vode, nosili teret uzbrdo i nizbrdo…
Zvuči izazovno…
Zaista je bilo izazovno na nekim dijelovima, ali sama sebi sam obećala da idem do kraja, a nakon što je utrka završila, obećala sam si da idem opet, ali na dulju stazu od 23 kilometra. Bilo je i par ozlijeđenih po putu, nekoliko muškaraca je ozlijedilo gležanj, putem smo na GSS walky-talkyju čuli da hitno treba pomoć ženi koja se srušila i da odmah krenu prema njoj i nose vodu, tako da, koliko god zabavna bila utrka, nije skroz bezazlena. I ja sam imala malu nezgodu u rijeci jer mi se noga u muljavoj vodi izvrnula, pala sam na jedan baš oštar kamen i evo me, tri tjedna poslije još uvijek imam mali hematom. Ali sve bih ponovila opet! Nakon utrke je u kampu za sve sudionike bio organiziran ručak, tada su se svi opustili i atmosfera je bila odlična pa se kasnije malo i partijalo u prirodi! Što se rezultata tiče, na kraju smo se iznenadile jer smo završile u prvoj četvrtini sudionika od preko 1000 prijavljenih. No rezultat mi je najmanje važan, htjela sam se okušati u nečem novom i sebi osobno pomaknuti granice, a to sam definitivno uspjela!
Petra Ninčević je poznatija pod nickom s Instagrama, Lipstick Mom. Kako je nastao profil?
Zapravo je sve počelo s Facebookom. Lipstick Mom je ime koje bih sada rado mijenjala, kreirala sam ga također stihijski. Možda bih sada odabrala nešto ozbiljnije ili koristila samo svoje ime. Zapravo je moje djelovanje na društvenim mrežama krenulo u prosincu 2016., tad je moj sin imao 11 mjeseci. Cijela ta prva godina majčinstva mi je bila dosta teška. Ne toliko zbog bebe, on je bio divna beba, vesela, uživala sam u trenucima s njim, no ja kao žena, supruga, prijateljica i sve moje ostale uloge, kao da su nestale. Dane sam provodila sama s bebom i osjećala sam se jako usamljeno. Prijateljice još nisu imale djecu i vjerojatno su mislile da bi me ometale, a ja sam vapila za nekim s kime bih mogla podijeliti kako se osjećam. No činjenica je da svi oni vjerojatno ni ne bi shvatili kako se osjećam jer nisu iskusili tu ulogu.
Iznenadili su Vas aspekti majčinstva?
Zanimljivo je kako ti okolina cijelo vrijeme govori kako te čeka najljepših godinu dana u životu, i to je točno vis-à-vis djeteta, ali nitko ne priča o usamljenosti, promjenama koje se u tebi kao ženi dogode, odjednom se jave neke nesigurnosti i strahovi oko djeteta koje prije nisi imala. Poteškoće s dojenjem, dodaj šaku nespavanja, činjenicu da baš onda kad ti treba 10 minuta vremena da predahneš, najčešće ih nećeš dobiti, o tome nitko ne priča. I malo po malo sam se tako počela otvarati nepoznatim ženama u parku i kada sam shvatila da se većina tako osjeća i da baš svaka od njih misli da s njom nešto nije u redu, stihijski sam otvorila Facebook stranicu i pomislila “pa ja moram reći ženama da nije baš sve tako divno i krasno te da nisu same u ovim osjećajima”.
Kakvi su komentari pratiteljica?
Pokušala sam svoje misli i dogodovštine prenijeti u pozitivnom, šaljivom tonu, koliko god nekad bilo teško. Skupila se kroz godine moja zajednica od preko 30 tisuća žena i obožavam tu skupinu žena. Često mi pišu da su im moje objave skratile dane, uljepšale teške trenutke, pomogle u nekim situacijama, ali isto tako želim da znaju da su i one meni pomogle u mom osobnom rastu i razvoju i da to iskustvo komunikacije s njima ne bih nikada mijenjala. Nakon Facebook stranice došao je Instagram profil i svaki od tih kanala volim na poseban način. Facebook publika mi je divna, obožavam te žene koje su uz mene od prvog dana, a Instagram volim jer mi je kao neki moj album života gdje i sama pratim što smo sve prošli.
Što su Vam društvene mreže donijele?
Mislim da su mi oba kanala donijela baš puno. S poslovne strane, krenulo je iz hobija, a zatim mi se pružila prilika da zbog jedne dugoročne suradnje otvorim obrt. To se na kraju dogodilo i sad taj obrt posluje već pet godina i raste iz dana u dan i tu sam s poslovne strane dosta narasla. Pritom ne mislim isključivo na novac, drugačije je kad radiš za poslodavca i on je odgovoran za sve odluke, a drugačije je kad odlučuješ o svojoj “poslovnoj bebi”. Naučila sam se postaviti, pregovarati, postala sam poduzetnija, neustrašivija, donijelo mi je mnoštvo drugih kontakata, i bez obzira koliko obrt na početku bio malen, to je bilo nešto samo moje, nešto što je nastalo iz jednog mog hira, a onda još više raslo i omogućilo isto tako meni da rastem. Taj influencerski angažman me doveo do nekih drugih suradnji i preporuka pa se obrt primarno bavi marketingom za klijente – od vođenja društvenih mreža, organizacije evenata, team buildinga, zapravo sve ono za što sam se školovala, samo sam preko obrta došla i do svojih klijenata. S privatne strane, ovi kanali su mi donijeli prijateljstva za koja sam mislila da se u mojoj dobi i ne događaju baš više.
Kako paralelno s poslom koordinirati obiteljske obveze?
Majka sam dvoje djece – dječaka Lukasa koji upravo završava drugi razred i djevojčice Lote koju prvi razred čeka od rujna. A balansiram nekako, ne znam ni sama kako, da iskreno kažem. Muž je odvjetnik i radi do navečer, i prije djece sam znala da će to biti tako i uglavnom sve hendlam sama i navikla sam, ali osam godina sam tako funkcionirala da u principu hendlam sve obiteljske obaveze sama i mogu reći da sam tek sada počela malo disati kako su djeca porasla. Od tih osam godina otkako sam majka, cijelo vrijeme radim full time kod poslodavca, pet godina paralelno nakon posla, često i noćima, vodim svoj obrt, hendlam djecu i njihove obaveze te obaveze oko kućanstva. Suprug pomogne koliko može i “potegne” vikendom, ali imam sreće da sam po prirodi brza i spretna i da sam dosta dobar organizator, a i priroda mog posla je koordiniranje rokova, pa nekako uspijevam. Malo spavam, ali evo, s vremenom sve više i kvalitetnije.
Odakle je suprug?
Suprug je Zadranin, doselio se prije polaska u školu, a rođen je na Jamajci. Otac mu je sa zadarskog podneblja, a majka je s Jamajke. Muž je mulat i definitivno je “jači gen” jer su djeca izgled većinski povukla na njega. Nisu toliko tamni, iako jesu možda malo tamniji od druge djece, a zapravo to najviše vidimo ljeti kad pocrne.
Njegova boja kože apsolutno nikako nije utjecala na naš brak, ja sam odgajana tako da ljude ne dijelim po boji kože, vjeri, seksualnoj orijentaciji ili bilo čemu drugome. Dijelim ih doslovno na ljude s kojima mi je ugodno i s kojima se ne osjećam lijepo.
Jeste li kad doživjeli neugodnosti?
Tijekom veze imali smo doslovno dva incidenta da ih tako nazovem: jedan je bio u zgradi u kojoj smo živjeli jer se neki sustanar nije htio s nama voziti u liftu. A druga situacija je bila na kolodvoru kad sam ga dočekala i poljubila po izlasku iz busa, a zatim je neki nepoznati muškarac pljunuo na mene i izvrijeđao me uz riječi da zar nisam mogla naći dečka svoje boje kože. To su jedine situacije od prije cca 10 godina i od tada nismo iskusili ništa slično. Mene je to izbacilo iz takta jer sam borac za pravdu i krenula sam se svađati, no muž je prošao dosta toga kao tinejdžer i samo je savjetovao da pustim i ne uvlačim se u rasprave.
Susretao se s diskriminacijom?
On je tijekom odrastanja, a najviše tijekom fakulteta, imao sličnih situacija. Kaže da mu je nelagodno bilo otići na utakmicu ili voziti se tramvajem, no društvo je danas drugačije i otvorenije, iako ima situacija i dalje kad malo ostanem bez teksta. Primjerice, prošle godine nakon ljeta, kad se moje dijete vratilo s mora tamnije, u parku je doživio dobacivanja druge djece da je prljav, da si ide kući oprati kožu. Mučilo ga je to neko vrijeme, čak nije želio ići na nogometne treninge jer je popodne sunce bilo na terenu i nije htio dodatno pocrniti. Meni je to neshvatljivo, trudim se odgajati ih i učiti da uvijek budu korektni prema drugima, ne vrijeđaju, no uporno mi okolina servira izazove. Što će biti u tinejdžerskim godinama, tek mi je vidjeti.
Zašto se okolina nalazi prozvanom izražavati mišljenje o privatnim odnosima i kako se nosite s tim?
Zaista nemam odgovor na ovo pitanje. Voljela bih da svi imamo pristojnu komunikaciju kako uživo, tako i online. Žao mi je ljudi koji koriste svoje slobodno vrijeme kako bi ga potrošili na komentiranje drugih. Ne budem ljuta, ne ulazim u te rasprave. Svoje vrijeme iskoristim da napravim nešto za obitelj, sebe, a sigurno ne da trošim na tuđe živote koji me se ne tiču i u koje se nemam pravo uplitati. Tu i tamo čujem ili pročitam neki trač o sebi ili dobijem neki hejterski komentar, no ja sam generacija koja je s društvenim mrežama krenula kad sam već bila izgrađena ličnost, mene to ne pogađa jer znam da ne polazi zbog ili od mene, to su tuđe nesigurnosti i nezadovoljstva koja moraju izaći, nažalost na račun drugih umjesto da se fokusiraju na neku zanimljivu aktivnost. No isto tako užasavam se perioda kad će moja djeca imati mobitele jer već sad čujem svakojake situacije iz škole i toga se najviše bojim. Ali trudim se s djecom imati i prijateljski odnos i da znaju da su roditelji uvijek njima iza leđa i da nam se uvijek mogu povjeriti, štogod da se događalo.
Kakvi su planovi?
U povojima – što se posla tiče i onog obrta s početka priče, plan je da se od početka nove školske godine posvetim isključivo svom obrtu te samozaposlim. Imam hrpu ideja i projekata koje želim pokrenuti i koje se već dugo kuhaju u meni, ali nisam imala vremena i veselim se svemu što me čeka. U jednu ruku me strah jer sam uvijek radila za nekoga drugoga i imala sigurnost te vrste, a s druge strane se veselim samostalnosti, kreiranju i organizaciji vlastitog vremena te činjenici da ću više moći biti s djecom, a dolaze u godine kad mislim da će im moja prisutnost biti vrlo važna. Pritom ne mislim da do sada nisam bila uključena, već dok su bili mali teže je bilo fizički, ima puno operativnog posla, a kako rastu – fizički je sve lakše, ali kreće onaj psihički teret škole, odrastanja, odnosa i slično. Tu želim biti više uključena i pratiti što se događa.
Na koji način osobno pomičete vlastite granice?
Rekla bih da je pomicanje vlastitih granica svaki izlazak iz zone komfora – bilo da je to prvi put voziti sama dulji put s djetetom u autu, odlazak sama na večeru, pristupiti nepoznatoj mami u parku, progovoriti javno na društvenim mrežama ili se samozaposliti i preokrenuti si životni modus operandi na koji si navikao.
Planirate li istrčati još koji trail – jesu li sad porasli apetiti?
Planiram! Svakako bih se vratila na Wild West na dulju trasu, ali bih se okušala i u nekim trkama kod nas, uskoro dolazi Spartan Race u Svetoj Nedelji, no nisam sigurna hoću li uspjeti s obzirom na to da je ferije i da ćemo vikendima ići djeci kod dide i bake na more. No svakako planiram još neke aktivnosti u kojima se nisam okušala, razmišljam o ferrati, polumaratonu, a i godinama me privlači skok iz aviona i voljela bih se u tome okušati od adrenalinskih aktivnosti. Mislim da nije pitanje što će se od toga svega dogoditi, nego kojim redoslijedom.
A vrijeme?
Kako sam u dnevnoj komunikaciji sa zaista puno žena, mnoge mi pišu da nemaju vremena za sebe, da bi voljele isto tako nešto učiniti i za sebe, ali da se boje ako ostave obaveze kod kuće, da će se sve “raspasti”. A ja bih samo htjela reći da svaka majka mora biti dobro sa samom sobom kako bi bila dobra i za druge. Ništa se neće raspasti i drastično promijeniti, osim što će drugi članovi obitelji možda naučiti drugačije funkcionirati i preuzeti malo više na sebe, što je također u redu. Ali je zato promjena koja se dogodi u nama divna pojava koju ne želim da si odgađaju zbog straha od izlaska iz zone komfora.
Trčanje je moj život od 2010. godine. Počelo je kao slučajnost, a razvilo se u strast od koje ne odustajem. Spremna sam na brojne životne kompromise i kombinacije kako bih
Kad mi je onkolog rekao: “Ana, medicina je napredovala” odsjekle su mi se noge. U tom trenu mi se srušio svijet jer sam znala da je to rečenica koja dolazi
Arbnora Elezi ima samo 29 godina, a na društvenim mrežama prati je više od 129.000 ljudi kojima neuvijenim i izravnim porukama pokušava približiti svoj svijet i stvoriti društvo otvorenije za