Petko Drakulić: Ne obazirem se na krize i na svakoj utrci dođem do cilja

Strastveni maratonac amater Petko Drakulić trči gotovo 30 godina, a počeo je u vrijeme kad je bilo malo utrka i na njih su dolazili rijetki entuzijasti

Petko Drakulić iz Vrbovskog u Gorskom Kotaru nedavno je napunio 50 godina te se za tu prigodu počastio sudjelovanjem na Ljubljanskom maratonu. Kaže da je ondje bio četvrti put, a uvijek ga iznova oduševljava poticajna atmosfera i podrška publike radi koje lakše premosti krize koje i danas doživljava na utrkama.

– Od 16 maratona koje sam istrčao u životu, krizu nisam doživio možda na tri ili četiri. No čim stanem na start, nema izbora i doći ću do kraja makar hodao – odlučan je Petko koji je završio i Polojski ultramaraton od 100 kilometara.

Trčanje uz šefa

Trkačku karijeru započeo je Vrbovskom u kojem je i odrastao, a od djetinjstva se bavio nogometom koji mu je pružio dobar temelj za daljnje sportske izazove.

– Počeo sam trčati nakon neuspješne nogometne karijere. Imao sam 23 godine i tad sam se taman zaposlio u Hrvatskim željeznicama kao manevrist. Moj tadašnji šef nakon svoje smjene uvijek je išao trčati i to me počelo jako zanimati. Pitao sam ga sudjeluje li na utrkama, a kad je potvrdno odgovorio, zamolio sam da me povede sa sobom. Rado je pristao i sljedeća dva mjeseca sam intenzivno trenirao za prvi nastup – prisjeća se Petko objašnjavajući da se i u nogometu puno trči, pa nije imao problema s kondicijom te mu pripreme nisu teško padale.

– Bilo je to 1998. godine. Šef me stvarno poveo i trčao sam iz Lupoglava na Korita utrku dugu 11 kilometara. Bilo nas je jedva 30 sudionika, ali ondje je vladala takva predivna atmosfera da me to posve obuzelo i više nije bilo dvojbe hoću li nastaviti trčati. Također, ondje sam upoznao ljude koji su mi postali prijatelji s kojima se i danas družim – kaže Drakulić koji je nastavio trčati samostalno se pripremajući za sve sljedeće utrke.

Petko Drakulić i prve utrke

Priznaje kako je učio na svojim greškama i važne informacije otkrivao u hodu, no u to vrijeme u Hrvatskoj trkačka zajednica nije bila jaka kao danas. Prisjetio se kako je jedanput čak završio u bolnici.

– Bila je to utrka u Bribiru 2002. godine koja je bila dosta zahtjevna i vani je bila visoka temperatura. Uspio sam doći do cilja i osvojiti drugo mjesto, no tad mi je pozlilo. Odvezli su ne Hitnom u bolnicu i ispostavilo se da sam dehidrirao. Htjeli su me zadržati u bolnici, no na moj inzistiranje i vlastitu odgovornost pustili su me doma. Tadašnja supruga bila je trudna i nisam mogao izbivati – opisao je Drakulić dodajući uz smijeh kako ga situacija nije pokolebala ni uplašila te je već tjedan dana poslije sudjelovao na sljedećoj utrci u Kastvu kao da ništa nije bilo.

– Tih godina ljudi su me čudno gledali. Kad bih trenirao i trčao, naginjali su se gledajući bježim li od koga. Morate biti svjesni da tad nije postojala svijest o trčanju niti je to bilo razvikano, a na utrkama koje su bile rijetke pojavljivalo se 30 – 50 ljudi. Sjećam se susjeda koji me uvijek s podsmjehom ispitivao zašto trčim, a onda je vidio da doma donosim pehare i medalje, pa sam mu na kraju porastao u očima i prihvatio je trčanje – prepričao je Petko.

Motivirao je i druge te ih potaknuo da mu se pridruže ukazujući na pozitivne strane trčanja koje nisu povezane samo sa zdravljem nego i prednostima na brojnim životnim područjima.

Motivacija

– Trčim jer mogu i hoću. Dobro se osjećam, a navala endorfina nakon svake utrke neopisiva je. Tijekom utrke ispucam svu negativnu energiju, problemi se čine manjima, a ponekad čak i pronađem rješenje za situacije koje za sam smatrao da su bezizlazne – objašnjava naš sugovornik.

A tijekom pojedinih utrka čovjek stvarno ima vremena za duboko promišljanje i druženje sa samim sobom. Među takvim je utrkama Polojska ultra, utrka od 100 kilometara. To je ujedno najduža distanca koju je Drakulić istrčao.

– Htio sam probati, no mislio sam zapravo da neću uspjeti. Mjesec dana prije otišao sam na probni trening i planirao istrčati 65 kilometara, no jedva sam izdržao 50 i potpuno sam potonuo uvjeren da nemam sposobnosti. Susreo sam tad prijatelja i trenera Pavla Kruljca koji mi je preporučio nekoliko treninga i dao savjete kako se bolje pripremiti. I dalje nesiguran u sebe, otišao sam 2022. godine na tu utrku i završio sam je kroz 9 sati i 30 minuta – ponosan je Petko koji priznaje da su ga na cilju obuzele emocije te se rasplakao.

– Nisam vjerovao da ću uspjeti. Imao sam tešku krizu od 48. do 65. kilometra, ali sve u svemu, bio sam sretan što sam uspio. Krize su inače dio svake utrke, i o odustajanju treba razmišljati jedino ako postoji opasnost od ozljede. Sve drugo može se riješiti masažom i hodanjem jer normalno je da osjećate grčeve i tegobe. Treba ih premostiti i ostati u utrci do kraja – preporučuje Petko.

Usklađivanje obveza

S obzirom na velik broj utrka na kojima sudjeluje, priznaje da više nije jednostavno balansirati s poslovnim obvezama.

– Već sam i sebi i drugim dojadio sa zamjenama na poslu, pa sad biram samo one utrke koje se poklapaju s mojim slobodnim vremenom. Primijenio sam nekoliko klubova, no zadnjih šest nastupam za Atletski klub Plitvice i vjerujem da ću s njima ostati do kraja – ističe naš sugovornik koji je svoj prvi puni maraton u životu istrčao 2001. godine na Zagrebačkom maratonu te kaže da je za njega bila riječ o značajnom događaju.

– Poklopilo se da sam nakon tri godine trčanja konačno dospio do maratona, a onda sam još par dana prije doznao da ću postati otac prvi put u životu i to me izulo iz cipela. Imao sam 28 godina i bio sam oduševljen. Približavajući se cilju boljelo me cijelo tijelo, a na 38. kilometru sam ostao energetski prazan i mislio sam odustati. Netko mi je tad pružio bananu koju sam pojeo i uspio sam doći do cilja – kaže Petko koji je na tom maratonu postigao i najbolje vrijeme tijekom trkačke karijere te je uspio završiti maraton za 3:10, što pripisuje mladosti.

Nakon prvog maratona na sljedeći se odvažio tek 10 godina poslije, a do tad je trčao na kraćim utrkama. Kaže da su ga prijatelji čak zadirkivali kako se jedan maraton ne broji ako do sljedećeg prođe više od pet godina.

– Imam sina od 22 i kćer od 20 godina i iako sam ih vodio na utrke dok su bili mali, danas ne trče i ne sudjeluju u njima. No pružaju mi bezrezervnu podršku i stvarno mi puno znači kad kažu da su ponosni na mene i na moje uspjehe – zaključio je Drakulić.