Gimnastika, odbojka, tenis, atletika i košarka samo su dio bogate palete sportova uz koje je odrastala Nives Šimić (35) iz Velike Gorice. Zaljubljenica u kretanje od malih nogu uživala je u fizičkoj aktivnosti u rodnoj Puli. Po završetku srednje škole ondje je upisala studij ekonomije te je kao studentica radila u policijskom kampu na moru.
– I onda, okružena policajcima, slušala sam njihove priče o poslovima te osvijestila kako je u meni oduvijek tinjala želja da se bavim upravo tim zanimanjem. Mislila sam ipak da je pametnije prvo završiti studij, pa vidjeti gdje će me to odvesti. No nakon dvije godine promišljanja, odlučila sam slijediti srce i 2009. godine upisala sam Policijsku akademiju – opisuje Nives koja je potom dobila posao u Policijskoj postaji Pula, gdje je radila do 2019. godine, kad je otišla u Zagreb i upisala studij kineziologije.
– Posao je zahtjevan, radim na cesti i susrećem se s raznim situacijama koje nisu uvijek lijepe, no u tome mi značajno pomaže moja fizička kondicija i sprema koju dugujem sportu. Sport pruža mentalno rasterećenje, druženje kroz putovanja i općenito dobar osjećaj nakon postizanja cilja – nastavlja Nives objašnjavajući da je u sportskim pothvatima ipak imala dužu pauzu prouzročenu poslovnim obvezama, ali i ozljedama.
– Uz rad u smjenama i studij, nisam se stigla posvetiti sportu. U tu se priču naknadno uplela i stara ozljeda. Naime, 2008. godine me na pješačkom prijelazu udario automobil i ozlijedila sam koljeno, a 2010. godine sam zbog pada imala ozljedu i napuknuće vratne kralježnice 2010. godine. Nisam htjela bolove prouzročene tim ozljedama liječiti u bolnicama i na terapijama, pa sam se konačno, nakon pet godina pauze, odlučila vratiti sportu te 2015. godine – prisjetila se Nives.
Kaže da joj je bilo najjednostavnije obuti tenisice i početi trčati, no prvi kilometri koje je savladala bili su iznimno teški i zahtjevni.
– No općenito sam bila nezadovoljna sobom i osjećala sam se tromo. Ideja je bila da malo trčim i održim kakvu – takvu formu. Naravno da je početak bio težak i bilo je tu i upala mišića i bolova i svega, ali moja je odluka bila snažna i nisam imala namjeru odustati. Dodatno, kad sam vidjela da mogu otrčati kilometar, dva, pet, to me dodatno poticalo i motiviralo. I tako je sve krenulo – nastavila je Nives .
Počela je trčati tri do četiri puta na tjedan uz čvrstu odluku koja je značila da, bez obzira na sve, nema odustajanja. Uvidjevši da može više nego što je mislila, odlučila je otrčati maraton i to je postavila kao krajnji cilj. Nije imala ideju o vremenskom roku ili drugim ograničenjima, a jedino joj je bilo važno završiti utrku.
– A onda se 2016. godine reaktivirala stara ozljeda koljena i završila sam na operaciji nakon koje su mi liječnici preporučili četiri mjeseca strogog mirovanja. Rekli su mi da se ostavim trčanja jer ću u suprotnom morati na ponovnu operaciju. Tad sam imala 27 godina i nisam se mogla pomiriti s tim. Obišla sam više liječnika i fizioterapeuta tražeći drugo i treće mišljenje, dok na kraju nisam pronašla fizioterapeutkinju koja je rekla da ću otrčati svoj maraton, ali samo ako ću raditi ono što mi kaže i biti strpljiva – kaže Nives koja se četiri mjeseca nakon operacije vratila u tenisice, ali uz značajna ograničenja u trčanju.
Oporavljala se gotovo tijekom cijele godine, a onda je smatrala da je dovoljno spremna za Zagrebački maraton. Vratila se na posao, i u tom je razdoblju radila u Puli na osiguranju Ironmana, poznate triatlonske utrke. Rodila se želja da se i sama okuša, makar na half Ironmanu.
– Privuklo me to što sam, gledajući ljude koji ulaze u cilj s toliko emocija, i sama osjetila djelić atmosfere i razmišljala kakvi su snažni ljudi oni koji su završili utrku u jednom danu. Nazvala sam prijateljicu Nikolinu i rekla joj da želim s njom ići na tu utrku. No prije toga trebalo je otrčati maraton u Zagrebu. Spremila sam se, ali na 27. kilometru mi je koljeno otkazalo i završila sam opet na mirovanju – prepričava Nives.
Ponovni oporavak značio je odgodu planova, ali i učvršćivanje želje da zaista završi polutriatlon. Riječ je o utrci u kojoj sudionici plivaju 1,9 kilometara, voze bicikl 90 kilometara i trče 21,1 kilometar.
– Odlučile smo sudjelovati na utrci 26. kolovoza u Austriji. Kad radite u smjenama, možete samo zamisliti kako su izgledale pripreme. Ne znam kakve sam sve kombinacije slagala da stignem. Ujutro sam ustajala u šest i išla na trening, pa se vratim doma, trčim u smjenu, i tako iz dana u dan. No odluka je bila jasna i nije bilo odstupanja, sve se prilagođavalo tome – prijetila se Nives objašnjavajući kako je dolazak na prvu utrku pratilo veliko uzbuđenje.
– Iako sam bila spremna, nisam znala što me sve čeka. A onda nas je iznenadila priroda. Naime, dio utrke biciklima organizatori su otkazali jer je pao snijeg. Zamislite, u kolovozu! S tim nismo računale. Dodatno, čekale smo plivanje na jezeru skoro sat i pol i smrznule se vani. Na kraju je to gorko slatki osjećaj jer smo bile sretne što smo završile dionice s plivanjem i trčanjem, a nezadovoljne jer nije bilo bicikliranja – kaže Nives.
Prijateljice su se tad dogovorile da će nekoliko tjedana poslije sudjelovati na triatlonskoj utrci u Poreču kako im uloženi trud u pripreme ne bi propao. No apetiti su porasli i Nives je poželjela ostvariti veća postignuća.
– Bila sam na ukupno osam polutriatlona i već nakon četvrtog je bilo jasno da mogu više, tako da sam počela razmišljati o tome kako otići na cijeli Ironman. U međuvremenu sam uspjela otrčati i svoj prvi maraton, ali još puno više. Naime, 2018. godine u prometnoj nesreći poginuo mi je kolega i partner u službi. Tad sam pomislila da bih se mogla prijaviti na maraton i otrčati ga njemu u čast. I učinila sam tako – prisjetila se Nives objašnjavajući kako je to dalo dodatnu težinu motivaciji.
– Kilometar po kilometar, nekako sam uspjela. Nije bilo žuljeva, a najviše sam se borila s krizama. Tu su mi pomogli drugi trkači – tako je to u našem svijetu. Ljudi koje prvi put vidite povuku vas da završite, potiču i pomažu vam da dođete do cilja, pa sam tako i ja zadnjih nekoliko kilometara završila s djevojkama koje sam tamo upoznala – smije se Nives objašnjavajući kako se već u ožujku 2019. godine odvažila istrčati Polojsku utrku od 50 kilometara, a uvidjevši da je i to uspjela ostvariti, novi cilj koji si je zadala bila je utrka od 100 kilometara.
– Na prvu utrku u Poloju sam otišla jer sam razmišljala da osam kilometara više od maratona nije problem, a onda, kad sam i to uspjela ostvariti, poželjela sam vidjeti koje su mi granice i mogu li zaista istrčati tih 100 kilometara. Znate, nikad nisam ništa morala dokazivati drugima nego sam sva postignuća uvijek računala sama sa sobom, dokazujući sebi da nešto mogu – kaže naša sugovornica.
Nakon 100 istrčanih kilometara u Poloju, Nives je počela ozbiljnije promišljati kako završiti cijeli Ironman i s prijateljicom se prijavila na utrku u Austriji. Uz smijeh objašnjava kako su se odlučile za tu stazu jer su imale osjećaj kao da im Austrija duguje revanš s obzirom na otkazanu biciklističku dionicu nekoliko godina ranije na half Ironmanu.
– Angažirale smo svaka svog trenera i počela ozbiljno raditi na sebi. Planirani Ironman trebao je biti 2021. godine, no svijet je pogodila pandemija i odgodili su utrku. Sljedeće, 2022. godine ništa nas nije moglo zaustaviti. Otišle smo i odradile ga bez problema. Atmosfera je bila fantastična, a mi smo bile u toliko dobroj formi da sljedećeg dana gotovo i nismo osjećale posljedice i već smo bile u laganoj šetnji – prisjetila se Nives koja je tad već počela razmišljati o sudjelovanju na još jednom Ironmanu.
– Mislila sam: Jedan k’o nijedan! Svakako moram napomenuti da mi je u svim tim utrkama velika podrška i pomoć brat koji me prati, vozi gdje treba, stoji uz stazu po 12 sati i pazi da pijem i jedem. Da ne govorimo o tome koliko mi znači njegova pomoć i podrška u trenucima kad sumnjam u sebe, a on kaže: Seki, možeš ti to. Također, imam fantastičnu trenericu koja zbilja brine o svakom aspektu moje dobrobiti u profesionalnom smislu i trudi se omogućiti mi napredak koji želim – istaknula je naša sugovornica.
Njihova podrška i pomoć olakšali su joj pripreme i organizaciju drugog Ironmana na koji je otišla njemački Hamburg lani u lipnju, no već je tad odlučila da to nije zadnji.
– Htjela sam na Ironman u Barceloni jer sam čula da je staza zanimljiva, no na kraju sam se odlučila za Italiju zbog prijatelja koji je već imao ondje uplaćenu kotizaciju. U rujnu sam završila, dakle, svoj treći Ironman. Barcelonu ću odraditi možda sljedeće godine, ako se kockice slože. Na nagovor prijateljice Nikoline ove sam godine sudjelovala i u utrci lađa na Neretvi, no kako sam zbog Ironmana imala gust raspored treninga po 15 sati na tjedan, nisam veslala nego sam bila kormilar – kazala je Nives.
Istaknula je da organizacija slobodnog vremena nije jednostavna, a uz smjenski rad na poslu i treninge za Ironman ima obveze i na fakultetu.
– Nekako se sve stigne. Živim sama pa me doma ne čeka ni skuhano ni oprano, no uz dobru organizaciju vremena mogu i s prijateljima izaći na piće, posvetiti se karijeri, studiju i sportu. Nekako se držim uvjerenja da ono što glava diktira tijelo radi, pa su trud i želja dovoljni za ostvarenje ciljeva – zaključila je Nives.
Trčanje je moj život od 2010. godine. Počelo je kao slučajnost, a razvilo se u strast od koje ne odustajem. Spremna sam na brojne životne kompromise i kombinacije kako bih
[...]
Nisam se svaki put popeo gdje sam god želio. Nekad zbog vremenskih uvjeta, nekad jer jednostavno planina nije dala. Okreneš se i vratiš doma, pa ponovo pokušaš za mjesec ili
[...]
Statična apnea O2 je natjecateljska disciplina ronjenja na dah, a sastoji se u tome da ronilac zadržava dah uronjen u vodu, bilo da je riječ o bazenu ili jezeru, rijeci
[...]