Mirko Antoljak (55): Radim u FINI, udomitelj sam, poljoprivrednik i ultramaratonac

Legendarni Mirko Antoljak kaže da zna dobro upravljati vremenom pa stigne obaviti sve što je u danu isplanirao, pa na trening nekad ide u 22 sata

U svijetu trčanja i ultramaratona Mirko Antoljak poznato je ime, što ne čudi s obzirom na iznimne uspjehe koje je nanizao u trkačkoj karijeri. Sportom se bavi oduvijek, a sve je počelo nogometom.

– Kao i svi dečki, iskušao sam rukomet i košarku, no najveća ljubav bila je nogomet. Igrao sam ga od osnovne škole te u klubu prošao sve stepenice od pionira i juniora preko seniora i veterana, no to nikad nije bilo na nekoj visokoj profesionalnoj razini. Dodatno, napredovanje mi je otežala bolest jer sam u prvom razredu srednje škole prebolio žuticu zbog koje nisam godinu i pol smio baviti se sportom – priča Mirko Antoljak (55) iz Virja kraj Koprivnice.

U tom se razdoblju posvetio učenju i po završetku upravno – birotehničke škole nakon vojske zaposlio se u tadašnjem SDK – u, danas FINI u Bjelovaru gdje radi i danas.

Mirko Antoljak svirao je po svadbama

– Također, kao mladić rado sam svirao. Najprije sam se uključio u limenu glazbu i davne 1979. godine prvi sam put zasvirao, a zaljubio sam se u tamburicu te sam sljedećih 20 godina proveo svirajući za lokalni KUD, a svirao sam i po kafićima i svadbama. U početku sam imao veliku motivaciju i kad sam se oporavio od žutice vratio sam se rekreativno nogometu i jedno vrijeme sam paralelno igrao nogomet i svirao – prisjeća se Mirko.

Priznaje ipak kako je život muzičara zahtjevan, podrazumijeva mnoge neprospavane noći i puno uloženog vremena, pa je nogomet nekako ispao iz fokusa 2001. godine.

– Prestao sam trenirati, ali nastavio sam jesti kao da i dalje aktivno igram nogomet. U svega dvije ili tri godine naglo sam s manje od 70 skočio na skoro 100 kila. Sjećam se kako sam početkom svibnja 2005. godine susreo prijatelja koji je bio član planinarskog društva i privlačilo ga je trčanje te se upravo pripremao za trekking utrku u kolovozu. Pozvao me da mu se pridružim i nemam pojma zašto sam pristao – smije se Mirko koji je bio svjestan da izgubljenu formu treba vratiti i posvetiti se treninzima ako želi sudjelovati.

Počeo se pripremati, no nije bilo jednostavno.

Najteži početak

– Tada nije bilo pametnih satova ni mobitela kojima bi čovjek računao udaljenost i brzinu, pa sam ja u sve to uskočio grlom u jagode. Odlučio sam prvi put otrčati od kuće do trafostanice i natrag jer mi se činilo blizu. Danas znam da je to bilo dva kilometra tamo i nazad, dakle ukupno četiri kilometra koja sam pretrčao i ispustio dušu – priznaje naš sugovornik objašnjavajući kako nije bio spreman na takav napor, no nije imao mogućnost potražiti pomoć trenera ni stručnjaka koji bi mu olakšao pripreme.

– Nije tad bilo ni neke velike fitness zajednice, tako da sam sve rješavao sam. Sjećam se da sam nakon tog prvog treninga jedva podignuo nogu ulazeći u kadu. No nisam htio odustati, bez obzira na sve. U sljedeća dva i pol mjeseca bol i patnja su sa svakim treningom bili sve manje, a ja sam se počeo osjećati sve bolje. Izgubio sam 30 kilograma i vratio se u staro tijelo, a onda sam 17. kolovoza 2005. s prijateljem otrčao svoju prvu utrku u životu. Bila je to trekking utrka na Bjelolasici i odmah sam istrčao dužinu od 45 kilometara – priča Mirko koji i danas nije zadovoljan tada osvojenim 39. mjestom, ali priznaje da je veliki doseg bio doći do kraja utrke.

Udomitelj za djecu bez roditeljske skrbi

– Najveća podrška u svemu mi je supruga Nikolina s kojom sam se oženio 1995. godine. Imamo 20 hektara zemlje koju obrađujemo sadeći ratarske kulture poput kukuruza, ječma, suncokreta i uljane repice. Također imamo i dvije odrasle kćeri koje su danas studentice u Zagrebu – objašnjava Mirko priznajući da mu je ipak zvuk dječjeg smijeha u obiteljskom domu poseban izvor topline, pa se zato sa suprugom odlučio na udomiteljstvo.

– Specijalizirali smo se za novorođenčad i malu djecu koja kod nas ostaju od nekoliko tjedana do par godina, ovisno o zahtjevnosti situacije. Uglavnom kod nas dolaze ravno iz rodilišta i idu u svoje nove obitelji na posvojenje. Nije to bila lagana odluka, no supruga i ja volimo djecu i vjerujemo da na ovaj način nekome možemo pomoći. Time se bavimo unazad desetak godina i puno je mališana prošlo kroz naš dom – prisjeća se Mirko objašnjavajući da je rastanak uvijek bolan jer se emotivno vežu uz djecu o kojoj skrbe, ali svjesni su da su samo usputna stanica na njihovom putu.

– Kad smo krenuli u to bili smo svjesni da djeca kod nas neće ostati zauvijek. Također. svako je dijete priča za sebe i socijalna služba odlučuje o svemu. Mi smo samo tu da pomognemo djeci koju izvlačimo iz nekih problematičnih situacija i pružimo im stabilnost i ljubav te toplinu obitelji – istaknuo je Mirko objašnjavajući da je upravo supruga ta koja drži tri ugla kuće, a bez njezine podrške ne bi bilo ni njegovih rezultata u trčanju.

Podrška supruge

– Ona je ta koja me vozi na velike utrke, čeka, navija, dolazi po mene i podmeće svoja leđa kad mene nema doma. Osim djece i domaćinstva imamo i nešto malo stoke, pa sve to treba nahraniti kad mene nema doma. Ako, primjerice, idem na veliku višednevnu etapnu utrku kao što je ona od Zagreba do Vukovara koja se trči pet dana, jasno je da bez pomoći supruge ne bih mogao sudjelovati – kaže Mirko koji je ove godine otrčao i Ultrabalaton, utrku oko mađarskog jezera na ruti od 211,3 kilometra.

– Trebalo mi je 28 sati, 10 minuta i 13 sekundi. Kad se osvrnem, daleko sam dogurao od one prve trekking utrke do danas. Recimo, sjećam se i prve cestovne utrke 2014. godine – bio je Zagrebački maraton. Poslije toga sam sudjelovao na brojnim utrkama, uključujući i one kraće od pet, 10 ili 21 kilometra. No prioritet su mi ultramaratoni – nastavlja naš sugovornik.

Kaže da svaki dan otrči najmanje 10 kilometara kako bi ostao u formi, no teške i zahtjevne utrke ostavljaju posljedice i zahtijevaju veliku motivaciju te snagu uma i tijela.

Borba sa samim sobom

– Netko tko se boji žuljeva, otpalih noktiju i nema visoki prag na bol ne trči velike udaljenosti. Mi koji trčimo ultre, na to smo navikli. Osobno, trčim jer me zanima dokle mogu stići. Do sad još nikad nisam odustao, a supruga mi često kaže da živi za dan kad ću konačno reći da odustajem na utrci i više ne mogu. Međutim, meni je trčanje osobno zadovoljstvo bez kojeg više ne mogu. Danas imate aplikacije kojima možete pratiti napredak i cijeli niz parametara. Kad dođem do cilja, što je utrka teža i udaljenost veća, osjećaj zadovoljstva je snažniji – kazao je Mirko.

Iako nije glavna motivacija, rezultat je često važna stavka kod trčanja i doprinosi osjećaju postignuća.

– Treba čovjek tu postaviti i i neke realne ciljeve. Recimo, ja sam u dobi od 55 godina i ne mogu se uspoređivati s mlađim trkačima. Valja biti svjestan svoje životne dobi i fizičkih mogućnosti. Zato se fokusiram na to da na svakoj utrci budem makar za nijansu bolji nego što sam bio na prethodnoj i natječem se sam sa sobom. Za mene je to dovoljno, pa ne ganjam neki poseban rezultat niti pratim druge – smatra Mirko.

Ističe također da ishod utrke nikad ne treba uzimati k srcu jer nekad bude iznenađenja, bez obzira na dobru pripremu.

Faktori koji utječu na rezultat

– Utrke koje se čine laganima ponekad se pokažu iznimno zahtjevnima, obrnuto – teške utrke mogu biti superlagane. Puno je faktora koji tome doprinose, od osobnog osjećaja zadovoljstva, spremnosti i emocionalnog stanja, do vanjskih utjecaja poput temperature zraka, vremenskih uvjeta i slično. Zato se volim fokusirati na tri utrke godišnje u kojima pokušavam postići najbolji rezultat koji mogu, dok ostale odrađujem s 80 posto kapaciteta. Treniram u zoni komfora – priznao je naš sugovornik dodajući kako je tijekom godina napredovao, pa se sad brže oporavlja i osjeća puno bolje nego što je to bilo na početku.

– Tad nisam znao zakonitosti trčanja ni male trikove koji spašavaju život. No kad čovjek ide po utrkama i susreće trenere i druge trkače, u razgovoru svašta nauči. Zato sam sad, bez obzira na godine, nakon teške utrke manje umoran nego prije 10 godina. Ovo je sport koji se radi iz ljubavi. Ovdje također nema novca – tko misli zaraditi od sporta bavi se nogometom ili tenisom. Sva natjecanja sam financiram i kombiniram – kaže Mirko objašnjavajući da nije jednostavno uskladiti radno vrijeme, kućne obveze, godišnji odmor i treninge.

Dnevni raspored

– Moj dan je popunjen. Rano odem na posao, a kad se vratim doma odmah odem na njivu. Poljoprivreda je sezonski posao, pa je u proljeće gužva dok je sjetva. Vikendima i noću kombiniram oranje. Odem u nabavku, pričuvam klince, obavim sve što treba i začas je kraj dana. Nekad na trening idem tek iza 22 sata, no zato mi nikad nije dosadno – smije se ultramaratonac.

Mirko je član Trkačkog kluba Đurđevac kojeg su lani osnovali on, Kristijan Grgac i Danijel Martinčić pa uz velike utrke nerijetko sudjeluje na lokalnim manjim natjecanjima u Bjelovaru, Koprivnici i okolici. Nada se kako će sljedeće godine otrčati neke velike utrke u svijetu, ali ne želi trenutačno govoriti o planovima.