Marko Deša: Volim pomicati granice pa sam završio Ironman i obišao Hrvatsku biciklom
Marko Deša: Volim pomicati granice pa sam završio Ironman i obišao Hrvatsku biciklom
23.04.2024. | Željka Krmpotić
Zagrebački trener Marko Deša godinu dana pripremao se za najtežu utrku na svijetu, legendarni Ironman, koju je savladao za 15 sati i 13 minuta. No to nije jedini izazov koji je prevladao jer sam sebi svake godine postavlja vrlo visoke ciljeve
Pogledajte video:
Bio sam gost na svadbi u Puli i baš je tada ondje bio završetak jedne od Ironman utrka. Iz znatiželje sam otišao pogledati o čemu je riječ. Za pristigle na cilj postavili su crveni tepih. Slušajući o toj utrci ranije, očekivao sam drugačiji, “sportskiji” profil ljudi. Iznenadio sam se vidjevši kako utrku dovršavaju i ljudi u dobi od 65 ili 70 godina i tada sam pomislio kako bih se i ja mogao prijaviti. Otišao sam doma, malo sam “guglao” i tražio koja je utrka za 12 mjeseci i odmah sam se prijavio – započinje Marko Deša (42), kondicijski trener i kineziolog iz Zagreba.
Ironman je natjecanje u dužinskom triatlonu na raznim lokacijama u svijetu te se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 km bicikliranja i maratona na dionici od 42,19 kilometara u roku od 16 sati. Marko je to sve 2018. godine u talijanskoj pokrajini Emilia Romagna završio za 15 sati i 13 minuta, no valja spomenuti kako se sportom bavi od malih nogu te je bio svjetski juniorski prvak i svjetski seniorski viceprvak u kickboxingu osvajajući brojna odličja u zemlji i svijetu. Usto, postao je sudac na svjetskim i europskim natjecanjima u kickboxingu. Stoga mu nisu strana odricanja i teškoće profesionalnih sportaša s jedne strane, a s druge strane bio je svjestan kako u pojedinim disciplinama nije u najboljoj formi.
Pripreme za Ironman
– Kao dijete u Omišlju sam naučio plivati, no kad sam došao na fakultet, tada sam otkrio da zapravo nemam pojma o disciplinama i pravilnim tehnikama plivanja. Nisam bio osobito dobar ni u biciklizmu. Stoga sam angažirao vrhunske trenere kako bi mi pomogli tijekom godinu dana da budem u dovoljno dobroj formi da mogu završiti tu utrku. Anton Šetka, vrhunski biciklist, naučio me kako biciklirati. Najbolji hrvatski triatlonac Dejan Patrčević bio je glavni koordinator i nadgledao sve treninge, a Marcel Zelenika iz Plivačkog kluba Zagreb naučio me kako plivati. Slušao sam trenere i radio sve što su mi govorili. Bilo mi je teško jer sam hedonist i ne volim treninge. Najiskrenije. Treninzi nisu lagani i trenirao sam dvaput na dan, ali budući da sam to uzeo kao projekt na kojem radim, nisam imao izbora – kazao je Marko koji se predano posvetio poboljšanju svojih sposobnosti.
– Kad se utrka približila, bio sam spreman na svaki mogući ishod. Znam da sam radio s vrhunskim trenerima koji su dali sve od sebe da me pripreme, uložio sam sve što sam mogao u sebe i svoj napredak, i zapravo sam tada shvatio da je za mene cijela ta priča pobjednička kako god ispala. Naime, naučio sam milijun novih stvari koje prije nisam znao, od tehnika trčanja do kupovine novih tenisica za trčanje. Upoznao sam nove predivne ljude. Eto, to je i poruka svima koji se pitaju mogu li završiti taj triatlon. Mogu, samo ako treniraju, ali gušt nije u rezultatu – nasmijao se Marko objašnjavajući kako mu natjecanje nije teško palo i zapravo je bio oduševljen vlastitom sposobnošću.
Treninzi koji su pomogli promijeniti prioritete
– Ta tri sporta predstavljaju dužinsku izdržljivost na kojoj kao sportaš nikad nisam radio jer to nisam volio i, priznajem, bio sam lijen. To je također bio dio motivacije zbog čega sam se odlučio završiti Ironman. Tijekom priprema, primjerice, trening mi se sastojao od vožnje biciklom na većim dionicama od Zagreba do Zaboka i nazad. Vozio sam po cestama i nisam mogao staviti slušalice i slušati glazbu da me neko vozilo ne pregazi, a nisam ni od onih koji se dive prirodi. Zato sam naučio kako biti sam, šutjeti i razmišljati. Kako presložiti prioritete. Sad ta svoja iskustva prenosim drugima. Zamislite, kakav bih ja bio trener da od svojih klijenata tražim da izađu iz zone komfora i daju svoj maksimum, a sam nisam u stanju tako nešto napraviti – pitao se Marko priznajući kako u svakoj prilici rado iskušava svoje kapacitete i beskompromisno pomiče granice.
– Ironman me puno toga naučio, ali najviše kako donositi odluke o sebi i svojoj budućnosti. Bio sam siguran da ću završiti i nisam se toga bojao, a već na odlasku sam to znao budući da sam bio svjestan koliko sam se trudio da dođem. Najbolje savjete su mi dali ljudi koji su prepoznali moju strast i želju da prekrižim taj cilj, da tu nema takmičarske samopromocije. Stekao sam nove prijatelje. Pozitivnim djelovanjem se širi pozitivan krug. Naučio sam da sam ja taj koji je odgovoran za sebe i svoje izbore, pa sam počeo birati tko su mi prijatelji. Popravio sam odnose s članovima obitelji. Promijenio sam odnos prema drugima – istaknuo je Marko koji se također već više od 20 godina bavi humanitarnim radom i u tom kontekstu i dalje obara rekorde iako nevoljko govori o tom dijelu svog života.
Marko Deša i humanitarni rad
– Dugi niz godina surađujem s domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i tako sam upoznao brojne mališane koji su danas već odrasli ljudi. Osupnula me činjenica da u dobi od 18 godina ostaju prepušteni sami sebi i moraju napustiti dom. Zajedno uzimaju u najam stan, uče za obrtnička zanimanja i bore se u životu. Međutim, jako mi je drago što je digitalizacija donijela promjene na tržištu rada, pa su ta djeca, sad već odrasli ljudi koji su završili za limare, zidare i druga obrtnička zanimanja, cijenjeni i traženi profesionalci koji imaju posla – kaže Deša koji je sudjelovao i u brojnim humanitarnim akcijama za djecu s teškoćama.
Tako je kroz humanitarni projekt Pedalom za krijesnice 2020. godine vozeći bicikl duž 3.100 kilometara hrvatske granice s prijateljima Ivanom Puškarićem i Markom Kosom pomagao prikupiti novac za udrugu Krijesnice koja okuplja djecu i roditelje suočene sa zloćudnim bolestima. Godinu poslije s istim je prijateljima prikupljao novac za judo klub Fuji iz Velike Gorice koji okuplja djecu s tjelesnim i intelektualnim teškoćama, a sredstva su služila kako bi se omogućio nastavak besplatnih aktivnosti poput treninga, turnira izleta i druženja članova. Imaju više od 70 članova, financiraju se isključivo od donacija, a najmanje je još toliko djece kojima je njihova pomoć nužna. Deša je s prijateljima vozio bicikl 650 kilometara, a potom su trčali još 170 kilometara.
– Lani smo ponovili akciju za judo klub Fuji. Bila je riječ o humanitarno sportskom pothvatu koji smo nazvali “Put za Fuji“, a osim što smo im pokušali namaknuti sredstva, željeli smo pridonijeti podizanju svijesti o važnosti zdravog i aktivnog načina života. Zato smo biciklima kroz 12 dana vozili 3.100 kilometara duž hrvatske granice. Nije nas pratilo dobro vrijeme, ali na tako dugom putu je to očekivano. Tu smo bili jedni za druge i bodrili se kad je bilo teško, a uz mene su biciklirali Aleksandar Zorić i Marko Kos – priča Deša objašnjavajući kako je cijela ruta približne dužine kao i slavna francuska biciklistička utrka Tour de France koja se vozi na udaljenosti od 3,500 kilometara.
Terenski problemi na biciklu
– To znači da smo svaki dan vozili 258 kilometara, nešto manje nego kao da smo išli iz Zagreba do Rijeke i nazad. Dodatno, teren je neravan i puno je uzbrdica na tom putu, a kalorijska potrošnja je između 8.000 i 10.000 kCal na dan. Najteža dionica bila je kod Vrgorca gdje nas je dočekao uspon od 20 kilometara, a nagib ceste 20 posto. Kod Ploča je toliko padala kiša da smo se ukrcali u terenac koji nas je pratio i vratili se do Dubrovnika. Kod Knina je toliko puhalo da smo i nizbrdo morali pedalirati da bi se uopće micali – prisjetio se Marko objašnjavajući kako u konačnici smatra da je svaki taj problem nevažan u odnosu na dječji osmijeh zbog kojeg su sve to i radili.
– Uložili smo mnogo truda i rada, ali i financijskih sredstava u ovu humanitarku. Nadamo se da svojim primjerom možemo poslužiti drugima i možda potaknuti neku lavinu dobrote – poručili su tada Marko i kolege.
I tu još nije kraj. Marko je s prijateljima volonterima pomagao nakon zagrebačkog potresa, a lani u srpnju priskočio je u pomoć slavonskim mjestima koje je poharala oluja te je s dobrovoljcima sanirao štetu.
– Uvijek se rado odazivam na humanitarne projekte i akcije jer vjerujem da tako mogu doprinijeti promjeni. Kada bi se svatko uključio i sudjelovao, svijet bi bio ljepše mjesto – zaključio je naš sugovornik.
Život sportaša, kineziologa i osobnog trenera Tomislava Lubenjaka (32) iz Zagreba okrenuo se naglavačke prije jedva dvije godine. Predani suprug i otac djevojčice Laure (3) zbog nenadanih problema sa srcem
Jednostavno nisam pazio što sam jeo, nisam trenirao i kile su se počele lijepiti. Nisam bio posebno svjestan toga, ali sam se užasnuo kad sam jednog dana stao na vagu
Daria Obratov (34) iz Splita ovih dana u Parizu pred Svjetskom antidopinškom agencijom i Međunarodnim olimpijskim odborom predstavlja revolucionarnu metodu za otkrivanje dopinga na kojoj radi unazad nekoliko godina i