
Tanja Džido: Najsretniji dan u životu bio mi je kad sam dala otkaz
Iako nisam bila zadovoljna na radnom mjestu, davala sam jako puno sebe, vremena i truda da savladam sve izazove i dobijem bolje prilike kao i veću plaću. Klijenti su bili
[...]Maja Pađen (29) odrastala je u građanskoj riječkoj obitelji, a već je od malih nogu postizala vrhunske rezultate. Bavila se sinkroniziranim plivanjem te je u više navrata ekipno bila prvakinja, a u nekoliko navrata samostalno je bila viceprvakinja Hrvatske. Uz sve to, u školi je nizala odlične ocjene i pohađala je tečaj programiranja za djecu. No prvotna zanesenost programiranjem ubrzo je splasnula.
– Shvatila sam da me sve to nervira dovoljno da se ne želim time baviti u životu. Međutim, velika prekretnica dogodila se kad sam išla na natjecanje u Düsseldorf. Imala sam 16 ili 17 godina i bio je to moj prvi let avionom. To prvo polijetanje pružilo mi je nezaboravan osjećaj – onaj trenutak kad se zrakoplov odlijepi od piste. I dan danas me to fascinira, no sjećam se kako sam tada mami rekla da želim biti pilotkinja – prisjetila se Maja.
Počela je istraživati kako ostvariti svoj san i što učiniti da stekne potrebnu edukaciju. Želja je u njoj bila sve jača, a prepreke sve izglednije.
– Iskreno, doma nisam o tome previše razgovarala jer sam istraživanjem na internetu doznala da je studij za komercijalnog pilota tada stajao oko 40.000 eura. Danas je to 55.000 eura. Moja obitelj taj novac nije imala, te sam u sebi potiskivala tu želju. No u trećem razredu gimnazije zbog skolioze sam morala na operaciju kralježnice. Ne znam što se u meni prelomilo, no nakon operacije, čim sam otvorila oči, moje prvo pitanje liječniku bilo je hoće li me ta operacija spriječiti da u budućnosti upravcljam avionom – prisjetila se Maja.
Priča kako joj je otac tada pružio podršku i rekao joj neka ode na studij koji želi, dok je majka bila zabrinuta zbog financija.
– Upisala sam smjer aeronautike na Fakultetu prometnih znanosti s usmjerenjem za civilnog pilota. Moj san se počeo ostvarivati i vjerovala sam kako ću za koju godinu upravljati putničkim zrakoplovom, što mi je bio san. Tijekom prve dvije godine i prvih nekoliko sati leta koji su bili besplatni, uspjeli smo nekako pronaći novac i platiti prvu četvrtinu školarine – prisjetila se Maja koja je, svjesna obiteljskih mogućnosti, potražila posao.
Dodatni izvor prihoda trebao joj je i kako bi mogla platiti stanarinu i režije u Zagrebu u koji se doselila radi studija.
– Radila sam noćne smjene u restoranu brze hrane. Bio je to stvarno iscrpljujuć ritam. Na predavanjima ste po osam sati u danu, a onda trčite doma i odlazite na posao na kojem provedete sljedećih osam sati. Brinula sam se i o svom kuniću te povremeno i volontirala u udruzi za zaštitu kunića Mrkvica što i danas radim. Ne znam uopće kako mi je to polazilo za rukom, no sjećam se osjećaja neizmjernog umora. Uspjela sam polagati sve ispite, a bila sam dobra te su me instruktori primijetili. Rekli su mi da im nedostaje instruktora te su me pitali bih li se bavila time, a fakultet bi mi zauzvrat financirao studij ako ostanem poslije raditi kod njih – priča Maja koja je oduševljeno pristala.
Kaže da se gotovo i nije premišljala te se odmah po završetku studija zaposlila kao instruktorica letenja na fakultetu.
– Znala sam da želim biti pilotkinja i puno sam uložila u to da steknem dozvolu. Na fakultetu nisu jednostavni predmeti. Učila sam aerodinamiku, navigaciju i brojne druge stručne predmete, ali cijelo vrijeme imala sam jasno zacrtan cilj u glavi, tako da ni u jednom trenutku nije bilo premišljanja – objasnila je Maja dodajući kako je teško opisati osjećaj uspjeha koji je imala kad je konačno ostvarila sve što je željela.
– A onda dolazi realnost. Imala sam 24 godine kad sam došla na posao i odradila prvi radni dan koji nikad neću zaboraviti. Od jednog leta na dan koji sam prolazila dok sam studirala, trebalo je prijeći na više od četiri leta na dan sa studentima koji su u fazi učenja te rade greške. Ne znam je li me prvog dana bilo više strah njih ili sebe. Uložila sam puno energije da probijem vlastite barijere i dopustim studentima pogreške iz kojih uče. Dobra je stvar što, kao i u autoškoli, u zrakoplovu imamo dvostruke komande i u svakom trenutku mogu reagirati ako vidim da se situacija zakomplicirala i krenula u nepredviđenom smjeru – objasnila je Maja dodajući kako su je studenti prihvatili bez problema.
– Iako sam cura i još k tome vrlo mlada, nisam imala problema s autoritetom jer smatram da se poštovanje treba zaslužiti. To sam uspjela svojim znanjem i stručnošću, tako da moje godine ni spol nikad nisu bili prepreka u ostvarivanju kvalitetne suradnje sa studentima. Kad ste instruktor leta, onda ste studentima mama i tata, najbolji prijatelj brat i sestra. Morate im dopustiti pogreške, a potom hladne glave analizirati zašto su ih počinili i kako to popraviti – kazala je Maja koja je od instruktora vizualnog letenja napredovala do razine instruktora jednomotornih i višemotornih klipnih aviona u uvjetima vizualnog i instrumentalnog letenja danju i noću te je također instruktorica za prepoznavanje i vađenje iz nepravilnih položaja, a uskoro se nada postati i ispitivačicom.
Nikad nije doživjela dramatičnu situaciju jer ističe kako, zahvaljujući dvostrukim komandama, na vrijeme može promijeniti putanju leta.
– Lani sam u jednom trenutku ostala bez struje tijekom leta, ali to nije bilo ništa posebno. Dobar pilot je uvijek pripremljen na sve situacije, pa tako i na one nepredviđene. S druge strane, kako je moje radno mjesto u aerodromu Lučko, svakodnevno sam susretala članove padobranskog kluba Skydive Croatia. Upoznali smo se kroz razgovor i počeli su me nagovarati da skočimo u tandemu. Odvraćala sam da mi nije ni na kraj pameti skočiti iz ispravnog zrakoplova, no na kraju sam popustila – prisjeća se Maja opisujući kako je bilo straha i nelagode, no sve se promijenilo s prvim skokom.
– Uz malu dozu panike pokušavala sam nagovoriti pilota koji nas je vozio neka on skoči, a ja ću vratiti avion. Dugo me držala profesionalna deformacija da nemam povjerenja u druge pilote ako nemam ispred sebe komande, ali ogradila sam se nekako od toga. U normalnom letu nemate padobran na leđima i morate se stopiti s mašinom zrakoplova, poštovati poremećaje u atmosferi i usmjeriti avion što preciznije. Padobranstvo je, s druge strane, potpuni osjećaj slobode. Za mene je to bilo kao sinkronizirano plivanje, samo što je zrak rjeđi medij od vode – opisala je Maja.
Od prvotnog otpora dospjela je do 300 sati padobranskih letova u klubu Skydive Croatia gdje također obučava nove pilote padobranaca, a prošla je i padobransku obuku te sad ima 65 skokova iza sebe. Na aeromitingu Susreti za Rudija sudjelovala ja dvaput kao prva pilotkinja. No priznaje da je MIG-ovi nikad nisu zanimali.
– Nikad mi to nije bio cilj jer sam znala da imam prepreke. Operirala sam kralježnicu i nosim naočale. No istini za volju, previše sam svojeglava za vojsku i to ne bi dobro završilo – nasmijala se simpatična Maja.
Tijekom boravka na pisti i druženja s kolegama otkrila je da mnogi od njih vole motore, pa se i ona zainteresirala.
– Često su odlazili na moto susrete, pa sam ih žicala da me voze. Na kraju su me nagovorili da kupim svoj motor, pa sam tako položila i za to te kupila svoju Yamahu FZ6. Nije to neki poseban motor, ali čovjeka veseli. S druge strane, sretnija sam profesionalnim ostvarenjima. Recimo, natječem se u preciznim slijetanjima i vrlo sam uspješna u tome, osvojila sam nekoliko odličja pod vodstvom kolege i trenera Predraga Crnka, a prije tri mjeseca sam prvi put preletjela Atlantik u jednomotornom avionu – pohvalila se Maja objašnjavajući kako nije bila riječ o nekoj osobnoj misiji, nego je prevozila zrakoplov od proizvođača u Austriji do kupca u Kanadi.
– Nadam se da ću ovog mjeseca ići ponovo jer mi je to velik izazov. Naravno da pomislite da vam se svašta može dogoditi, pogotovo iznad otvorenog mora, ali dobar pilot je pripremljen na sve. Ako ne letite u oblacima i imate mogućnost vizualne provjere, uvijek pazite na teren i gledate gdje možete sletjeti ako se nešto dogodi, a za ostale kvarove i nepredviđene situacije postoje sustavi redundancije, procedure te upravljanje rizicima kroz “što ako” način razmišljanja. Za takve male, klipne avione, pretežno nije problem pronaći mjesto za slijetanje – istaknula je Maja koja je svoje iskustvo unaprijedila i sudjelujući na razmjeni osoblja letačke škole u Turskoj čija je generalna avijacija vrlo razvijena.
Kaže kako je svjesna da se svake godine događaju brojne nesreće upravo s takvim, malim avionima, no ističe da je ljudski faktor najčešći uzrok tragedija.
– Javnost to možda ne zna, ali rezultati istraga tih nesreća dostupni su na stranicama Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Statistički gledano, najčešći uzrok je ljudski faktor jer pilot nije dobro procijenio situaciju, odabrao teren ili na drugi način nije upravljao zrakoplovom kako je trebao. Moram priznati da su pojedini piloti u maloj avijaciji vlasnici privatne pilotske dozvola koja se dobije nakon 45 sati leta, a poslije ne nadograđuju svoje znanje, nisu u korak s industrijom i zaborave na svoje obveze, pogotovo kad je riječ o sigurnosti. U tom smislu, postoji uzrečica da je pilot živ toliko dugo dok se avionu obraća s Vi, i to je apsolutna istina – ističe Maja.
– Upravo radi prevencije nesreća, pokrenula sam inicijativu General Aviation Croatia kako bih kroz društvene mreže i druge kanale educirala pilote i otkrila im neke manje poznate činjenice kroz kratke postove i kvizove o zanimljivim činjenicama. Tako mogu unaprijediti svoje znanje. Kolege i ja smo prije dvije godine pokrenuli aero klub Aviator u čijem okviru nudimo razne edukacije, a uskoro, nadamo se, i edukaciju za pilota generalne avijacije. Što se tiče studija, interes mladih itekako postoji, ali bojim se da je kod mnogih motivacija pogrešna. Želja da budu piloti proizlazi iz želje za zaradom i da budu viđeni s domaćicama zrakoplova te radi društvenog statusa, a ne radi stvarnog interesa i ljubavi prema letu – kaže Maja čiji studenti nakon završene obuke rade u vodećim domaćim i svjetskim zrakoplovnim kompanijama.
– Možda bih jednog dana i ja voljela probati upravljati putničkim zrakoplovom, ali to je drugačija vrsta mašine od ove na kojoj radim i iskreno, želja je s vremenom splasnula. Iako zrakoplovne kompanije nude veće plaće, ja sam sretna ovdje gdje jesam jer imam slobodu i neizmjeran osjećaj zadovoljstva i ponosa kada moji student uspiju, nauče i zaposle se. U velikim kompanijama piloti jako malo zapravo lete. Kako bi let bio brži i precizniji te kako bi se trošilo što manje goriva, nakon polijetanja avion je na autopilotu, a to mi se ne sviđa – smatra Maja koju su prepoznali i u drugim pilotskim školama pozivajući je da im se pridruži, no zbog nedostatka vremena nema mogućnosti raširiti paletu svojih aktivnosti.
– Kada bi dan trajao 25 sati, i dalje mi ne bi bilo dovoljno. Još nisam ostvarila sve ciljeve ovdje gdje se nalazim, a san mi je jednog dana otvoriti vlastitu pilotsku školu i unaprijediti generalnu avijaciju Hrvatske, ponovno osnovati reprezentaciju u preciznom letenju koja je jednom postojala i ostvarivala odličja na svjetskim natjecanjima. Za sve ostalo ćemo vidjeti – kaže Maja koja neprestano pomiče granice.
Priznaje kako njezini planovi nisu po volji pojedincima, no na to ne obraća pažnju.
– Stariji dio obitelji i dalje smatra kako ovo nije zanimanje za ženu koja bi trebala sjediti doma i rađati djecu. Imala sam sreću što su me roditelji podržali i što se sve složilo tako da uspijem. No inače, muško društvo me nikad nije previše plašilo. U padobranskom klubu sam im više brat nego sestra, iako ne mogu reći da nije ponekad od drugih bilo podcjenjivanja i prepreka. Pojedinci su dolazili s idejom: “Ona je žena, što će ona mene naučiti”, no svojim uspjehom sam te stavove pomnožila s nulom. A ako je netko baš bezobrazan i pita, mirne duše svima im odbrusim: “Da, imam ga, i veći je nego tvoj!” – zaključila je Maja.
Iako nisam bila zadovoljna na radnom mjestu, davala sam jako puno sebe, vremena i truda da savladam sve izazove i dobijem bolje prilike kao i veću plaću. Klijenti su bili
[...]Gabriela Blažević (25) iz Zagreba danas je druga osoba. Lani je za sobom ostavila sve što ju je onemogućavalo da ispuni svoj potencijal i živi sretnijim životom. Problemi s kilogramima,
[...]Statična apnea O2 je natjecateljska disciplina ronjenja na dah, a sastoji se u tome da ronilac zadržava dah uronjen u vodu, bilo da je riječ o bazenu ili jezeru, rijeci
[...]