Lucija Brešković: Nisam dopustila da mi albinizam stoji na putu do medalja

U sportskoj karijeri judašice Lucija Brešković dvaput je nastupila na Paraolimpijskim igrama, a sad se priprema za treći nastup i to u atletici

Lucija Brešković (29) iz Kaštela kraj Splita odrasla je u sedmeročlanoj obitelji u kojoj od petero, troje djece živi s albinizmom. Riječ je o nasljednom poremećaju zbog kojeg se, među ostalim, javlja manjak pigmenta kože, kose i očiju. Manje je poznato i da su ljudi s albinizmom posebno osjetljivi na Sunce te većinom imaju poteškoće s vidom.

Odrastanje u Kaštelima

– Unatoč tome, moje odrastanje bilo je predivno. Tata je inače s Brača tako da smo tijekom ljetnih mjeseci prolazili sve dalmatinske otoke. Kupali smo se rano ujutro ili kasno navečer, penjali se po drveću i uživali u prirodi. Mama se stalno borila s tim kako da na zaštiti od sunca kapama, kremama i majicama s UV zaštitom, no osim toga ni po čemu se nismo izdvajali ni imali osjećaj da smo drugačiji – počinje svoju priču Lucija koja kaže kako ih roditelji također nisu poštedjeli uobičajenih zadataka i vještina, tako da su ona i braća s albinizmom unatoč svom stanju i teškoćama s kojima se nose visoko funkcionalne osobe.

– Postoje roditelji koji svojoj djeci rade veliku štetu jer žive kao da su pod staklenim zvonom. Ne uče samostalno brinuti se o sebi, a to rezultira činjenicom da poslije odrastaju u ljude s invaliditetom većim nego što im je urođen. U vrijeme kad smo odrastali nije bilo toliko mogućnosti kao danas i morali smo se snalaziti – nastavila je Lucija objašnjavajući da njezini nisu bili svjesni ni teškoća koje nosi dijagnoza albinizma.

– Mami su u rodilištu rekli da ću slabije vidjeti, ali tek u dobi od sedam godina kad sam krenula u školu shvatili su kolika je dimenzija tog mog ograničenja. Sjećam se kako mi je tata morao fotokopirati sve knjige i uvećati slova da bih mogla pratiti nastavu. To je bila velika količina papira, pa sam jedina u školi imala torbu s kotačićima kakve su danas normalne – prisjetila se Lucija.

Suočavanje s nasiljem

Dodala je kako su zahvaljujući razredniku Zvonku razredni kolege imali razumijevanja za njezina ograničenja i prihvaćali su njezino stanje, no to nije bio slučaj s ostalim vršnjacima.

– U ostatku škole zvali su me pogrdnim imenima – cirko, bijela udovica i slično. No kad imate društvo koje vas prihvaća, iako su ružni, takvi vas komentari manje pogađaju. Poslije je sve bilo lakše jer se pojavilo više mogućnosti. Završila sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i poslije filozofsko teološki studij, no imala sam na raspolaganju tablet na kojem sam mogla pohraniti brojnu literaturu i uvećati je kako bih bez poteškoća učila – kaže Lucija priznajući ipak da je umjesto nastave tjelesnog odgoja više voljela jezike i u njima se bolje snalazila.

– Na tjelesnom nikad nisam bila među spretnijima. Igrala sam odbojku, ali loptu uglavnom nisam ni vidjela tako da osim servisa, od mene nije bilo neke koristi. E sad, 2011. godine trener i kineziolog Boško Rozga pokrenuo je judo klub Kaštela u koji su se najprije upisali moji brat i sestra, Dolazila sam po njih, malo sam to gledala sve skupa, i u meni se nekako rodila želja da se i sama okušam u tom sportu – prisjetila se Lucija koja je tad već bila u dobi od 16 godina i nije bila sigurna hoće li je, s obzirom na uzrast, trener prihvatiti kao članicu kluba.

Lucija Brešković upoznaje judo

– Privukla me ljepota tog sporta. Onaj trenutak kad prebaciš, zavrtiš i baciš. I počela sam dolaziti. Malo po malo, ja koja nisam bila u stanju napraviti ni običan kolut naprijed, počela sam ostvarivati male pomake. Iskreno, nisam bila talent, ali sam imala volju i to me guralo naprijed – iskrena je Lucija koja je osvajala medalje na domaćim natjecanjima, a onda se sasvim slučajno pojavila ideja o Paraolimpijskim igrama.

– Da vam budem iskrena, nisam nikad ranije za to čula i nisam imala pojma da postoji Paraolimpijada. Uglavnom, u veljači 2012. godine gledala sam nešto na YouTubeu i pojavio se video slijepe Britanke koje se pripremala za Paraolimpijadu u Londonu te godine. Pogledala sam taj video i ona me inspirirala, udahnula mi je želju da se i sama okušam te sam pomislila da bih mogla učiniti nešto da i ja dođem do Igara. Ni nisam imala pojma kome se javiti – smije se Lucija koja je pretraživanjem interneta našla paraolimpijski savez u Švedskoj kojem se javila, a oni su se uputili na isti savez u Hrvatskoj.

Dolazak na Paraolimpijske igre

– Ondje su mi objasnili da trebam napraviti međunarodnu klasifikaciju po kojoj određuju stupanj mog invaliditeta s obzirom na vid. Postoje tri kategorije – 1 su oni s najlošijim vidom, a 3 oni s najmanje oštećenja. Ja sam kategorija 3. Sve sam to obavila, liječnički pregled i prijavila se, a onda sam o tome obavijestila i trenera koji nije povjerovao da idemo na Olimpijadu sve dok nisu stigle karte – prepričava Lucija.

Predano se pripremala cijelog ljeta kako bi nastupila u Rio de Janeiru 2016. godine. Iako je bila blizu medalji, nije bilo dovoljno.

– Za dlaku mi je izmaknula, ali nema veze. U međuvremenu sam osvojila treće mjesto na Europskom seniorskom prvenstvu. Poslije sam shvatila da nisam imala realna očekivanja jer sam u taj sport ušla u dobi od 16 godina i nakon samo pet godina treninga bilo je preambiciozno očekivati medalju na Olimpijadi. No to me nije pokolebalo. Nastavila sam i osvojila još medalja na prvenstvima i pripremala se za Tokijo – prisjetila se Lucija priznajući kako je bila razočarana što ni ondje nije ostvarila rezultat koji je priželjkivala.

Odustajanje i borba s depresijom

Situacija se dodatno zakomplicirala.

– Otišla sam 2022. godine na natjecanje u Tursku. Inače, iako je moj invaliditet nepromjenjiv i trajan, svake četiri godine moram dokazivati svoje stanje. Na tom natjecanju u Turskoj od 250 sudionika liječnička komisija nas 80 proglasila je zdravima, pa se nismo mogli natjecati. Tad sam dignula ruke od svega. Još u hotelskoj sobi počela sam istraživati druge sportove koje bih, s obzirom na svoje stanje, mogla iskušati – priča Lucija.

Odlučila se za atletiku u kojoj ju je posebno privuklo bacanje koplja.

– To mi je bilo najzanimljivije jer je riječ o drugoj po redu najtežoj atletskoj disciplini nakon skoka u vis. Ima tu i trčanja, pa bez obzira na to što nisam neka trkačica, ništa nije nemoguće – prepričava Lucija priznajući da se ponekad bori s motivacijom, a najteži period bio je nakon diplome.

– Tad sam se doslovno borila s depresijom i šest mjeseci nisam znala kako ustati iz kreveta. Završila sam faks, ali nisam mogla pronaći posao. Po povratku iz Tokija izgubila sam i stipendije od kojih sam živjela, tako da sam bila poljuljana oko životnih ciljeva i proživljavala sam egzistencijalnu krizu. Udebljala sam se i prešla 100 kila. Bila je to ružna faza, ali nekako sam se prisilila da krenem u teretanu, a Biljana Mančić mi je obećala dati posao – iskrena je naša sugovornica priznajući da se zahvaljujući podršci prijatelja i trenera polako vratila u normalu.

Nova nada

Posebno ističe ulogu trenera Andrije Maretića koji je pomogao ne samo u mršavljenju, nego i u postizanju boljih rezultata.

– U zadnjih pet mjeseci skinula sam 16 kila, počela sam dizati ozbiljne težine i pripremam se za nastavak sportske karijere u novom sportu. Prije mjesec dana bila sam na državnom prvenstvu u bacanju koplja i nisam postigla dobar rezultat, ali očekujem da ću se dovoljno dobro pripremiti da u svojoj kategoriji mogu oboriti svjetski rekord i sve sam podredila tome – kaže Lucija.

Cilj su Paraolimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine te se ozbiljno posvetila pripremi – trenira od pet do sedam dana na tjedan i vjeruje u dobar rezultat.