Loris Majcan: Vozio sam motor više od 300 na sat na najopasnijoj utrci na svijetu

Zagrepčanin Loris Majcan trostruki je hrvatski prvak u motociklizmu u kategoriji 600 kubika, a donio je lovorike i s utrke Isle of Man TT

Nemam vozačku dozvolu za motore i nikad je neću tražiti jer ne uživam vozeći motore po cesti te smatram to opasnim za sebe i druge, no na stazi u kontroliranim uvjetima riječ je o posve drugačijoj situaciji i u tome sam itekako doma – objašnjava Loris Majcan (28), zaljubljenik u motore i motociklizam.

Priča kako je odrastao u zagrebačkoj Dubravi, a strast prema motorima naslijedio je od oca i strica.

– Moj tata je prije vozio utrke i bio je test vozač za motocikle, a ujak ima automehaničarsku radionicu. Jedinac sam, no imam bratiće i sestrične i redovito smo se zajedno igrali oko tih auta i motora. Imao sam šest godina kad me tata prvi put posjeo na mali trkaći motor, i tu je sve počelo – nastavlja Loris.

Tijekom osnovne škole bavio se taekwondoom, no potom je s 15 godina opredijelio za motociklizam i od tad nije stao. Ljubav i strast pretvorio je u posao, a na tom ga putu ništa nije omelo.

– Mama je, naravno, bila zabrinuta za mene ali navikla je s tatom na ovaj način života. Pokušavala me odgovoriti, no kad je vidjela koliku ljubav imam prema motociklizmu, nije joj preostalo ništa drugo nego podržati me. Počeo sam se natjecati u dobi od 17 godina. Do sad sam triput bio prvak Hrvatske i osvojio sam zlatnu kacigu kao najveću nagradu na našem domaćem prvenstvu. U Europi sam lani bio sedmi i to su reference s kojima sam išao na Isle of Man TT – objašnjava Loris dodajući kako je riječ o najopasnijoj utrci na svijetu na kojoj je poginulo 267 ljudi.

Najopasnija utrka na svijetu

– Prije mene jedini Hrvat koji je ondje nastupio bio je Emil Mokrovčak 1997. i sljedećih 27 godina ondje nije bilo hrvatskih predstavnika, tako da sam ja prvi Hrvat koji je ondje nastupio ovom stoljeću. Na ovoj najstarijoj, najprestižnijoj i najbržoj utrci htio sam nastupiti cijelog života i ostvario mi se san – smije se Loris objašnjavajući kako je utrka opasna jer se vozi magistralom i lokalnim cestama, nerijetko kroz naseljene dijelove i nema zaštitnih ograda.

– Prosječne brzine su oko 240 kilometara na sat, no ima dionica na kojima se vozi i više od 300. Dužina kruga je 60,7 kilometara i voze se četiri takva kruga. Krug ima 248 zavoja. Da vam približim, riječ je o brzini koja vam omogućuje da po staroj cesti od Zagreba do Posedarja dođete za 70 minuta. Ja sam Isle of Man završio za 1 sat i 18 minuta na 34. mjestu, sedam minuta iza pobjednika – rekao je naš sugovornik.

Iako je riječ o odličnom rezultatu, ambiciozni mladi motociklist nije zadovoljan postignućem.

– Planiram ondje nastupati sljedećih 6 do 7 godina dok ne dođem do vrha. Naravno da kao sportaš nisam zadovoljan 34. mjestom i želim biti među prva tri. Potrebno je puno vremena da bih to postigao jer nije riječ o klasičnoj stazi koju možete zakupiti i na njoj vježbati, nego je to tijekom godine cesta otvorena za promet – ističe Loris.

Također, kako je riječ o vrlo zahtjevnoj utrci, za nju se psihički pripremao godinama, a fizički intenzivno unazad sedam mjeseci.

Važnost pripreme

– Svaki dan sam išao na vrlo intenzivne kondicijske treninge koje sam odrađivao s privatnim trenerom. Uglavnom smo radili HIIT intervale kako bih postigao visoke otkucaje srca imitirajući stanje na cesti. Moram priznati da sam se pripremao prilično štreberski i metodično te sam učio svaki dan. Prije spavanja sam gledao staze, učio svaki zavoj, zapisivao karakteristike staze i igrao igricu u kojoj je ta staza – detaljizira Loris.

Sigurnost je na prvom mjestu, a kako bi smanjio rizik od mogućih neželjenih situacija, trudi se pripremiti do najmanjih detalja.

– Da nisam to napravio, povećao bih rizik. Ipak, sat ili dva prije utrke osjećam sam nelagodu i strah. Ipak je to najopasnija utrka. No kad staneš na start i starter te potapša po ramenu, to je to – kao da su se sva svjetla ugasila i ispred sebe sam vidio samo stazu. Bilo je točno onako kako sam mislio da će biti, nije bilo nikakvih iznenađenja. Moj moto je: Perfect preparation, prevention, pure performance i toga se držim – odlučan je Loris koji ne žali nijednog treninga, iako nije bilo jednostavno raditi svaki dan.

– Kad nešto radim, trudim se dati 100 posto. Ne želim da mi se dogodi nešto loše jer nisam otišao na još jedan trening ili nisam pogledao još jedan video. Za mene nema druge mogućnosti, jer o pripremi ovisi moj život. Ljudi koji to ne razumiju misle da sam luđak, ali oni mi ne mogu suditi niti mogu razumjeti o čemu govorim. Prema svojem sportu osjećam ono što i drugi sportaši – ističe Loris.

Svjestan je, naravno, činjenice da mala nepažnja može voditi do tragičnog ishoda, no ne želi se na to fokusirati te smatra da ljudi koji razmišljaju samo o lošem ishodu previše riskiraju.

– Brzine o kojima govorim su nezamislive i većina ljudi ih neće doživjeti nikad u životu. Ne stignem razmišljati ni o čemu drugom osim o zavojima i kako kontrolirati motor i sebe. To je adrenalin bez kojeg ne mogu živjeti i tako izgleda na svakoj utrci. Na ovoj sam posebno uživao. Vozio sam dvije utrke i ni na jednoj nisam pogriješio te sam ponosan na sebe i svoj tim – kazao je Loris.

Unatoč njegovim sjajnim rezultatima, troškovi pripreme premašuju potencijalne nagrade i nije riječ o isplativom sportu.

Ljubav prema sportu

– Recimo, priprema i sudjelovanje na ovom natjecanju stajalo je 70.000 eura za mene, moj tim, motor i sve ostale potrebe. Fond prvaka je 30.000 funti. Uz sve to, imali smo i nenadane troškove. Pokvario se motor, pa elektronika, pa smo nabavljali dijelove i plaćali dostavu avionom. Bilo je puno komplikacija. Također, nije nas poslužilo ni vrijeme jer je puno padala kiša. Proveli smo 27 dana u šatoru na temperaturama od 9 stupnjeva – požalio se Loris ističući kako su organizatori utrke prepoznali znanje i trud njegovog tima te je osvojio dvije nagrade.

– Dobio sam nagradu na najboljeg početnika na utrci te nagradu Star of tomorrow kao mlada nada sutrašnjice. To mi puno znači, pa sljedeće godine ulazim u utrku s višom klasom motora. Do sad sam nastupao s motom od 600 kubika, a na sljedeću dolazim s motorom od 1.000 kubika. Neću stati dok ne dođem do vrha – smije se on.

Loris Majcan ne vozi motor po prometnicama

Kao zaljubljenik u motore pokrenuo je i obrt koji se bavi edukacijom te primjenom sigurne vožnje motocikla. Zanimljivo, ni za to nije potrebna vozačka dozvola za motocikle.

– Želio sam educirati početnike o tehnikama vožnje motocikla na stazi kakve se ne uče u auto školama s ciljem povećanja sigurnosti koja je najvažnija komponenta. Upravo zbog toga nikad neću sjesti na motor i voziti prometnicama. Na cesti je milijun faktora koji vas doslovno mogu ubiti pri malim brzinama i ne možete ih kontrolirati – od toga da vam netko izleti na cestu, naletite na ulje ili šoder. Ne želim se izlagati dodatnom riziku mimo ovog kojem se izlažem kroz sport – priča Loris objašnjavajući kako će, ako poželi voziti motor, radije sjesti u klimatizirani automobil s prikolicom, slušati glazbu putem i odvesti se do prve staze gdje će za dušu voziti motor onako kako on želi.

– Evo, baš sam neki dan pri brzini od 200 na sat na Grobniku odletio u šoder i slomio rame. Nije bila moja greška nego tehnički kvar, no tamo su kontrolirani uvjeti i da mi se to dogodilo u prometu, nema dvojbe da bih poginuo. Vožnja prometnicama ugrožava mene i druge – odlučan je Loris koji uz motore voli i košarku, a posebno prati nogomet.

– Navijač sam Dinama i kad god mogu idem na utakmice, a pratim i Hrvatsku reprezentaciju. No motociklizam je za mene najvažniji sport i s njim se isprepliću moja prošlost i budućnost. Naravno, dugoročni cilj je popeti se do postolja i ostvariti uspjeh, a potom ću edukacijski dio i školu koju imam podignuti na višu razinu. Tko zna, možda u budućnosti otvorim i vlastitu radionicu samo za trkaće motore. Do tad ipak moram zahvaliti sponzorima, obitelji, prijateljima i svima koji me trpe. Znam da im nije lako – nasmijao se naš sugovornik.