Jan Bolić: Htio sam biti pisac i uspio sam, zato nikad ne odustajte od snova

Riječki pisac Jan Bolić boluje od spinalne mišićne atrofije, no odlučio je da mu dijagnoza neće upravljati životom ni odabirom budućnosti

Jan Bolić (29) iz Rijeke najviše voli piti colu i kavu, a živi za pisanje i stvaranje. Na društvenim mrežama često objavljuje crtice iz života, a uz sve to bori se sa spinalnom mišićnom atrofijom, bolešću zbog koje živi u kolicima. Razgovarali smo s njim o počecima, ali i budućim projektima.

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?

Bezbrižno i radosno. Imao sam sve što mi je bilo potrebno. Bez obzira na bolest koju imam, mogu slobodno reći da sam imao normalno djetinjstvo.

Kada je majka primijetila da nešto nije u redu i kako je tekla dijagnostika i sve vezano uz kontrolu bolesti?

S nekih godinu dana je primijetila da ne mogu sam stati na noge. I tada smo počeli s pretragama. Dugo nisu mogli otkriti od čega bolujem. U Hrvatskoj nisu znali otkriti pravu dijagnozu, pa smo se uputili u Italiju, gdje je odmah pristup prema pacijentu bio puno ljepši i ljudskiji. Tamo su odmah napravili pretragu i ustanovili da imam Spinalnu Mišićnu Atrofiju tip 2.

U svemu tome ste se i redovno školovali – kako ste uspjeli to sve balansirati?

Naravno, postoji škola u Rijeci koja je prilagođena i ima dizalo, pa sam te škole jedino mogao pohađati. To je dobro za osnovnu školu, ali kad je samo jedna srednja škola u gradu prilagođena za osobe u invalidskim kolicima, to baš i nije najbolje. A što se tiče učenja, volio sam učiti ono što me zanimalo.

Koji su bili izazovi s kojima ste se nosili?

Cijeli život je jedan izazov. Zar ne? Uvijek ima izazova, ali ja volim izazove. Nikad nisam radio žrtvu od sebe. U bilo kojoj situaciji, trebam se boriti za sebe. Znam se prilagoditi drugima i mislim da sam tako oko sebe stvarao svijet koji me poštuje, cijeni, veseli.

Kako ste završili obrazovanje i što ste radili nakon toga?

Obrazovanje sam završio normalno. Osim što sam na kraju srednje škole imao teške životne trenutke, ali škola je potpuno bila susretljiva i pomogla mi da na kraju sve položim. Nakon toga nisam nastavio na studij, htio sam se posvetiti prvo sebi i tada sam počeo osjećati da bih mogao napisati knjigu. Pisao sam i prije, ali sada sam imao hrabrosti to i završiti te objaviti.

Piše u biografiji da su Vas oživljavali… Kada, kako i gdje te na koji je način to iskustvo promijenilo Vaš pogled na život?

Kad sam imao 16 godina, zarazio sam se i dobio respiratorni infekt. S obzirom na to da imam bolest, moja su pluća slabija i to nisu mogla podnijeti. Završio sam na Hitnoj i na intenzivnom liječenju jer nisam imao kisika. Taj dan kada sam primljen, bio sam bolje, međutim prvu noć na intenzivnoj ponovno sam ostao bez svijesti. Nisu ni oni znali koliko dugo. Oživljavali su me, a onda stavili u induciranu komu. Bio sam u komi nekoliko dana. Nitko nije znao kakav ću se probuditi i hoću li se probuditi. Ti su trenuci potpuno promijenili moj pogled na svijet. A promijenili su i onaj svijet u meni.

Što Vas je privuklo pisanju?

Pa eto, privuklo me to izražavanje, jer sam pisao o svemu što me je u to doba mučilo, zanimalo, veselilo… O svemu sam zapisivao stihove. Jednostavno sam osjećao potrebu. Krenulo je samo od sebe.

Kako je nastala prva knjiga, koje su još uslijedile i kojom se tematikom bave?

Prva knjiga bila je poezija. Misli koje sam pretvarao u stihove. Nisam dovoljno ni poznavao poeziju. Uglavnom pišem o životnim temama, mojem životu, trenucima, radosti, veselju, motivaciji, inspiraciji, sve ono što osjećam da trebam zapisati. Uz to pišem i kriminalističke romane. Čudna kombinacija, ali volim eksperimentirati. Za sad mi se čini u redu.

Nedavno ste dobili i prvi posao. Kako ste zadovoljni tim iskustvom?

Da, to je za mene vrlo velika stvar. Uvijek sam sanjao da jednog dana mogu živjeti od rada, a danas upravo to činim. A pogotovo zato što radim ono što volim. Strastveno i predano uživam u tome i vjerujem da mogu više. Naravno, ovo je moj prvi posao pa još trebam puno učiti i raditi, ali i učiti o poslu kojeg radim. No, zaista sam ispunjen jer sam zamišljao kako ću jednog dana i ja mami pomoći kao što ona toliko daje cijeli svoj život kako bih imao sve što mi je potrebno. I više od toga.

Što je Jan Bolić napravio s prvom plaćom?

Pola sam dao mami, malo manje baki, a ostalo na proslavu.

Odakle crpite entuzijazam i motivaciju?

Ponekad i meni nedostaje motivacije, mislim da je to sasvim normalno. No, motivacija mi je svijet koji me okružuje. Svaki novi dan u kojem sam nasmijan i u kojem činim stvari koje me vesele su motivacija. Ljudi koji mi daju najveću podršku su moja motivacija. Posao koji radim su moja ogromna motivacija i strast. Ljudi koji me prate. Čitaju.

Pripremate li novu knjigu?

Pišem novu knjigu. Sad i radim pa malo manje pišem.

Kako vidite svoju budućnost?

Ne razmišljam previše o budućnost. Sanjam određene stvari ali neke ciljeve postavljam bliže. Cilj po cilj. Baš kao i moja najnovija knjiga Dan po dan. Tako živim.

Što smatrate malim životnim radostima?

Te male životne radosti su zapravo velike. To su sve stvari koje me raduju, a ne mislim na materijalno. Na primjer, uživanje na kavi s osobama koje su moj svijet. Šetnja uz more. Šetnja gdje mi je ugodno. Provoditi vrijeme s osobama koje volim.

Što vidite kao najveću prepreku koju ste uspjeli premostiti, svoj najveći uspjeh?

Najveća prepreka u životu koju sam prešao, a ujedno je to i moj najveći uspjeh, pronašao sam ono što me strastveno i istinski ispunjava. Pisanje i inspiriranje drugih. I posao koji radim. Iako ja to ne bih nazvao posao, jer kada radiš ono što voliš, onda to niti nije posao.

Rekli ste negdje da vrijedi sanjati velike stvari. Jeste li ostvarili sve svoje snove ili još ima onih na kojima radite?

Uvijek treba sanjati velike stvari jer svi zaslužujemo živjeti velike stvari. Znao sam ponekad govoriti drugima koji je moj veliki san, uvijek sam govorio da zarađujem od onoga što radim i da se sam mogu brinuti o sebi. Barem financijski. Danas to živim. Zato nikad ne odustajte od svojih snova. Nikad.