Ivan Mravinac: Motociklom sam se prošvercao u Iran i vozio od afričke pustinje do Pripjata
Ivan Mravinac: Motociklom sam se prošvercao u Iran i vozio od afričke pustinje do Pripjata
16.08.2024. | Željka Krmpotić
PRIVATNA ARHIVA
Zbog želje za izlaskom iz zone komfora, Ivan Mravinac putuje motorom kroz države čije destinacije nisu na turističkim kartama
Pogledajte video:
Ljubav prema motorima dio je odrastanja brojnih dječaka, no Ivan Mravinac (44) među rijetkima je koji su uspjeli od malih nogu uživati uz zvuk motora koji su smjeli nazvati svojim.
– Otac mi je darovao automatik motor u petom razredu osnovne škole. Nisam ga smio voziti dalje od kuće jer sam bio premlad, ali kako je Nova Gradiška u kojoj sam odrastao mala sredina, za mene je bila velika stvar i to što ga smijem voziti po ulici pred kućom. Također, nikad nisam bio od onih koji su imali motor kako bi se pokazivali pred drugima u društvu, pa mi nije smetalo što me neće svi mještani vidjeti na motoru – prisjeća se Ivan koji je uz oca uživao u brojnim hobijima i aktivnostima.
PRIVATNA ARHIVA/ Motori su mu strast od malih nogu, a prvi motocikl darovao mu je otac još u petom razredu osnovne škole
Kaže kako je otac zaljubljenik u avione, pa je već kao gimnazijalac završio obuku i položio ispit za upravljanje jedrilicom.
– Čak sam 1999. godine bio viceprvak Hrvatske u letenju motornim zmajem. Međutim, nakon toga odustao sam od letenja jer mi više nije pružalo zadovoljstvo. Umjesto toga me privuklo more i upravljanje jahtama, pa sam položio ispit za zapovjednika jahte kategorije A. Neko vrijeme sam uživao u tome s prijateljima, no život nas je odveo u raznim smjerovima pa su se odlasci na jahtu prorijedili – priča Ivan, po zanimanju diplomirani inženjer vodnog prometa.
Zaposlio se u privatnoj tvrtki u Zagrebu te je uživao u vožnjama motorom.
PRIVATNA ARHIVA/ Mravinac kaže da je s djevojkom Tihanom na motoru prošao cijeli Jadran i Siciliju
Putovanja motorom
– To je ono što sam uvijek najviše volio. S djevojkom Tihanom obišao sam cijeli Jadran i Siciliju, a onda me 2015. godine prijatelj iz Austrije pitao bih li s njim otputovao motorom negdje dalje. Predložio je da idemo u Albaniju i sjećam se kako mi se tad činilo kao da govorimo o putovanju na kraj svijeta. Iz znatiželje sam pristao. Početak puta je bio loš jer nas je cijelim putem pratila kiša, no kad smo navečer stigli u Ulcinj preplavio me osjećaj radosti i uspjeha. Shvatio sam da želim putovati tako i upoznavati svijet – prepričava Ivan kojem se sljedeće, 2016. godine, na takvom putovanju pridružio prijatelj Mario Ševčik koji je postao njegov pouzdani suputnik.
PRIVATNA ARHIVA/ Posjetio je Albaniju 2015., a godinu poslije mu se na putovanjima pridružio prijatelj Mario Ševčik
– Imamo slične poglede i želju posjetiti ista odredišta, pa smo tako počeli zajedno istraživati. Te 2016. godine smo prošli Bosnu, Crnu Goru, Makedoniju, Grčku i Srbiju. Kako sam nizao kilometre, tako je u meni jačala želja da vidim još svijeta na dva kotača – objašnjava Ivan dodajući kako je ljubitelj ruralnih sredina i pomalo zazire od komercijaliziranih europskih prijestolnica za koje smatra da nalikuju jedna drugoj.
– Manje ruralne sredine donose autentičnost neke države i ljudi su ondje beskrajno gostoljubivi te se osjećate dobrodošli gdje god krenuli. Nema jezičnih barijera, jer iako vi ne govorite njihovim jezikom ni oni vašim na kraju se uvijek uspijete sporazumjeti. No problem s putovanjima kakav sam priželjkivao leži u nedostatku novca ili financija. Ako imate vremena, nemate novca. Ako imate novac, nedostaje vremena. Mislim da smo Mario i ja pronašli balans u svemu tome – smatra Ivan koji je već pri povratku sa zadnjeg putovanja počeo smišljati koje će države biti sljedeće odredište.
PRIVATNA ARHIVA/ Male vijugave ceste diljem svijeta za Ivana Mravinca postala su top destinacije
– Ljudi oko mene su sjedili na kavi i listali novine, a ja sam svaki dan gledao o Google kartu i tražio ceste i puteljke kojima ću putovati. Bio je to svojevrsni ritual koji sam doživljavao vrlo ozbiljno i cilj je bio pronaći vijugavu cesticu kojom nitko ne bi išao, do odredišta na koja nitko ne ide. I zato smo se 2017. godine odlučili otići u Iran – objasnio je Ivan.
Kaže da je riječ o zemlji strogih pravila koja ograničava ulazak stranaca na motociklima te je za njega legalnim putem bilo nemoguće posjetiti tu zemlju.
Put u Iran
– No zato sam surfajući naišao na čovjeka koji mi je obećao da će za 500 dolara omogućiti ilegalan ulaz u zemlju. Prijatelj Mario složio se da mu platimo i tako smo dogovorili detalje. Dobili smo točno vrijeme i datum kad moramo biti na granici između Armenije i Irana, uz uvjet da napustimo zemlju u roku od četiri dana – prepričava Ivan ističući kako na putovanjima cijeni spontanost i nikad ne čita putopise jer smatra da su ograničavajući budući da čitatelj želi proživjeti iskustvo autora, a to za nekoga može biti razočaravajuće.
PRIVATNA ARHIVA/ Poznata turistička odredišta Mravinca nisu privlačila, no veselili su ga susreti s lokalnim stanovništvom
– Zato nikad ništa ne planiramo. Idemo potpuno slobodni i otvoreni za sve dobro i loše što nam se može dogoditi na putu. Recimo, do Irana smo vozili Turskom i Gruzijom. Spavali smo u gruzijskom Batumiju i sjećam se da sam nekom cesticom iz tog hotela htio doći do Tbilisija. Pitao sam ženu na recepciji može li se putovati onuda, a ona je odgovorila da to ne bi preporučila. Kad me Mario pitao što kaže, rekao sam mu da je rekla da možemo proći – smije se Ivan kojeg je ta nepromišljena odluka stajala komplikacija.
Naime, cestica je presijecala planinski lanac s kojeg se slijevao otopljeni snijeg. Formirao se potok koji je blokirao prometnicu.
– Mario je prvi prošao, a ja sam krenuvši zapeo za kamen i srušio se u bujicu. Mario me jedva izvukao. Smočila mi se sva odjeća, ali motor se nije oštetio tako da smo mokri i promrzli nastavili put. Stigavši do nekog sela pronašli smo gospođu kojoj smo platili sitan novac da prespavamo u njezinoj kući. Uspio sam rasprostrijeti i osušiti svu odjeću koju sam pripremio za mjesec dana putovanja. Sljedećeg jutra vjerojatno je mislila da sam cijelu noć prao već, koliko je toga bilo – nastavlja naš sugovornik dodajući kako su on i prijatelj odatle skrenuli do Azerbajdžana te su ondje uživali u predivnim pejzažima, a potom su se zaputili u Gorski Karabah te vratili u Armeniju i do granice s Iranom na dogovoreni sastanak.
PRIVATNA ARHIVA/ Na putovanjima motorom čovjek mora biti fleksibilan kad je riječ o pojmu higijene, komfora i drugih zahtjeva
– Na graničnom prijelazu smo prešli prvu kontrolnu točku i našli se u nekom ograđenom dijelu. Ono nas je bilo puno ljudi, Kurda koji su vukli vreće s hranom i sve djelovalo jako kaotično. U tom metežu čuo sam da netko izvikuje naša imena. Konačno smo se našli s našom vezom. Uzeo nam je sve dokumente koje smo imali i rekao nam da čekamo između dva kamiona. Bilo je oko devet ujutro – nastavlja Ivan dodajući kako su se minute pretvorile u sate, a nitko nije dolazio.
Komplikacije na granici
Sjedeći između dva kamiona nisu uz sebe imali vodu niti su mogli otići na toalet.
– A onda je došao taj naš kontakt i govori nam da sad brzo odemo do drugog punkta gdje ćemo ući u zemlju. Mislim da smo tada bili jedini motociklisti u Iranu. Došli smo do prvog grada i tu sam se posve šokirao. Scene indijskih prometnica nisu ni do koljena ovima. Nema traka ni crta, milijuni automobila voze i trube. Mislio sam da se nikad nećemo izvući, no već nakon dan vožnje po Iranu taj se način vožnje pokazao kao savršen, pa smo brzo prihvatili običaje i prilagodili se – kazao je on.
Tijekom vožnje kroz zemlju upoznali su pejzaž i posjetili najveću vodenu špilju na svijetu Ali – Sadr, no kako se bližio četvrti dan, nije bilo vremena za turističko upoznavanje ostatka zemlje i valjalo je pohrliti prema granici.
PRIVATNA ARHIVA/ Mravinac je uživao u vožnji kroz špilju Ali – Sadr
– Naš kontakt rekao je da će nam pomoći na tom putu i još smo zadnju noć prespavali u njegovoj kući. Sljedećeg jutra krenuli smo zajedno prema granici, kad nas je zaustavila policija. Prepao sam se da imamo problem, no oni su se samo htjeli fotografirati s nama. Inače, mi smo na motorima bili kao izvanzemaljci ondje. Gdje god da smo došli, svi bi se sjatili oko nas i htjeli su nas vidjeti. Ponijeli smo neke bombone i magnetiće pa smo to dijelili djeci – kazao je Ivan.
Na granici je situacija ipak bila malo kompliciranija i dugo su čekali na izlazak, ali uspjeli su prijeći u Tursku odakle su se vratili kući. Ivan kaže da su u 20 dana putovanja prešli 10.000 kilometara.
Otkrivanje istoka Europe do Černobila
– Uživali smo u svakom trenutku te avanture što nas je motiviralo za novi pohod. Odlučili smo proputovati Rumunjsku i Moldaviju do Kijeva i Černobila, pa smo to isplanirali za sljedeću godinu. Na tom putovanju doživjeli smo više iznenađenja. Recimo, prolazeći kroz Moldaviju nismo imali pojma da ondje postoji Transnistrija, separatistička enklava na čijem ulazu su nas dočekali s tenkovima i dugim cijevima – prepričava Ivan dodajući kako ga je službenik na granici ondje zatražio da s njim dođe do ureda u kontejneru.
PRIVATNA ARHIVA/ Mravinac kaže da na putovanjima kroz nekomercijalizirana odredištva može bolje živjeti kulturu zemlje
Kad su sjeli, od njega je na engleskom jeziku zatražio zelenu kartu – green card.
– Nisam imao pojma o čemu priča, dok nisam vidio da trlja palac i kažiprst pokazujući mi međunarodni znak za novac. I dao sam mu 20 dolara. Pustili su nas na miru. Odatle smo vozili do Odese, pa do Kijeva iz kojeg smo se zaputili Černobil. Rekli su nam ondje da se ne može ući u Pripjat, no zaključio sam da “zelena karta” rješava sve probleme i pokušao naći vezu za ulaz. I uspio sam – smije se Mravinac koji je pronašao čovjeka čija supruga radi u blizini Pripjata.
Ideja je bila da će gospođa reći kako su njih dvojica rođaci iz Hrvatske, no plan im se izjalovio.
– Te noći je buknuo veliki požar i letjeli su helikopteri te se navodno podigla razina radijacije zbog koje su zatvorili cijelo područje. No sve u svemu, doživio sam ovaj dio svijeta i ljudi kako ga ne bih mogao doživjeti da sam putovao s nekom agencijom ili u drukčijem aranžmanu. Već tada smo se dogovorili da ćemo sljedećeg ljeta otići u Afriku kako bi vidjeli pustinju – kaže Ivan kojem su porasli apetiti.
PRIVATNA ARHIVA/ Nakon pandemije prvo sljedeće putovanje bila je Afrika jer su on i prijatelj Mario poželjeli doživjeti pustinju
No sljedeće godine je počela pandemija i sve granice su se zatvorile. Ivanov suputnik baš se u tom trenutku useljavao u novi dom, pa su planovi za Afriku bili odgođeni. Tog je ljeta Ivan sam putovao tjedan dana po Rumunjskoj.
Motorom do pustinje
– No kad je to sve prošlo, na red je konačno došla naša Afrika. Zaputili smo se u Maroko i u pustinju. Onih 3.000 kilometara do Gibraltara odvozili smo bez zaustavljanja jer nas nisu zanimali razvikani gradovi usput. Sve se to vidi na TV-u. Iz Gibraltara smo prešli u Rabat, pa su Casablancu i Marrakesh. Ondje smo upoznali čovjeka koji nam je rekao da je njegov prijatelj beduin koji će nas rado voditi pustinjom – kaže Ivan.
PRIVATNA ARHIVA/ Beduini su ih ugostili te im ponudili domaće specijalitete
Susreli su se s beduinom koji ih je ugostio, a uz njega su uvidjeli kako žive ljudi na tom području.
– Nismo mogli motorima u pustinju jer smo bili preteški, pa smo ostavili motore i putovali s njim. Džipom nas je doveo u kamp, poslužio domaćim jelom iz nekog kotlića i tu smo spavali. Sljedećeg jutra smo otišli na tržnicu. Ne možete to zamisliti. Rasječeni komadi raznog mesa na štandovima, muhe. Uzima meso u vrećicu, zatvori je i šutne na pod džipa uz rečenicu da sad imamo što jesti – pripovijeda Mravinac obrazlažući kako higijena nije nešto na što se mogu usredotočiti ljudi koji putuju na ovakav način.
– Recimo, oaze na snimkama i fotografijama uvijek izgledaju fantastično, no to su prljave baruštine u kojima piju ovce, deve i ljudi. Brabonjci su posvuda. Uzeo je tu vodu i skuhao nam ručak. Ručak je bio odličan, da se razumijemo, a ja nikad nisam imao nikakvih problema. Recimo, ondje također ne koriste toaletni papir, a u pustinji se nužda obavlja tako da iskopate rupu, obavite svoje i poslije zatrpate – opisuje naš sugovornik dodajući kako iz perspektive zapadnjaka ljudi ondje žive u velikom siromaštvu.
PRIVATNA ARHIVA/ Mravinac priča da oaze nisu ni nalik romaniziranim verzijama s ekrana
Ivan Mravinac otkriva novu perspektivu
– Naišli smo na neku drvenjaru. Obitelj koja ondje živi ima više djece, jednu kravu, magarca i nekoliko ovaca. To je to. Žive na mjestu na kojem nema vode i rijetko tko misli da bi ondje ljudi uopće trebali živjeti. No na njihovim licima vidite samo radost i nevjerojatnu zahvalnost. To vas resetira i uvidite kako smo postali razmaženi i lijeni. Stalno nam nešto ne valja, stalno se na nešto žalimo. Iz naše perspektive ljudi ondje žive u bijedi, ali u sebi imaju puno više nego mi – smatra Mravinac.
Popeli su se na najvišu saharsku dinu, vozili po cestama Maroka i vratili su se doma obogaćeni iskustvom života u drugačijoj kulturi. Inače, član je moto kluba Nova Gradiška, a zahvaljujući poznanstvima s brojnim istaknutim mještanima, njegova putovanja već godinama sponzoriraju i prate lokalna poduzeća.
PRIVATNA ARHIVA
– Mario i ja imamo oblijepljene motora raznim naljepnica s nazivima tvrtki koje nam financijski pomažu u tim našim avanturama i pothvatima. To nam puno znači jer pokrijemo velik dio troškova. S druge strane,. kroz Radio Nova Gradiška redovito se javljamo s putovanja i prenosimo naša iskustva i doživljaje. Stalno nas ljudi zovu i pitaju koja je sljedeća destinacija – kaže Mravinac otkrivajući da je želio ići u Siriju, ali u ovom trenutku situacija nije povoljna.
Arbnora Elezi ima samo 29 godina, a na društvenim mrežama prati je više od 129.000 ljudi kojima neuvijenim i izravnim porukama pokušava približiti svoj svijet i stvoriti društvo otvorenije za
Već 17 godina Daliborka Lesar (45) profesorica je tjelesne i zdravstvene kulture u Ugostiteljsko turističkoj školi u Osijeku, a od malih nogu privlačio ju je ples u koji se zaljubila
Odlično se osjećam i ne mogu zamisliti dan bez jutarnjeg treninga, osobito otkad sam u mirovini. Da budem iskrena, prvi put u životu ušla sam u teretanu u dobi od