Dolores Bura: Rekli su da ću umrijeti, no ja sam kao ptica Feniks

Šibenska fitness trenerica Dolores Bura doživjela je težak moždani udar. Unatoč crnim prognozama uspjela se oporaviti, no i dalje joj treba pomoć

Plesačica, fotografkinja i fitness trenerica Dolores Bura (47) odrastala je u Šibeniku zaljubljena u pokret. Plesala je po različitim amaterskim plesnim skupinama, no zdravlje joj je stradalo vrlo rano – zbog rata.

– Kad je 1991. godine zasvirala prva sirena u Šibeniku, doživjela sam toliki šok da su mi bubrezi otkazali. Šokirani liječnici i roditelji tražili su rješenja i uz lijekove sam nekako uspjela gurati. Bubrezi su malo radili, malo ne, ali to mi nije stvaralo probleme i mogla sam funkcionirati normalno. Završila sam školu i udala se – prepričava Dolores, po struci knjigovotkinja.

Ples i fitness kao životni odabir

No život često ne ide u smjeru u kojem bismo željeli, pa se ona 2010. godine razvela. Tražeći novi smjer za sebe, odlučila se vratiti plesu kao prvoj ljubavi. Upravo tad u Šibeniku je postao dostupan tečaj za instruktoricu zumbe.

– Iskoristila sam plesno iskustvo koje sam stekla kroz godine suradnje s plesnim skupinama i na radionicama i uspješno sam položila taj tečaj. Radila sam sljedeće tri godine kao instruktorica zumbe, no moji bolesni bubrezi nisu mogli pratiti takav fizički napor. Potpuno su otkazali 2014. godine i završila sam na dijalizi – nabraja Dolores.

Nije dopustila da je to pokoleba, te se dobro nosila s teškom dijagnozom. No potom je izgubila i posljednji oslonac u životu.

– Mama je umrla još 2004. godine, tako da smo tata i ja bili sami. A onda je došla korona i on je umro. Ostala sam potpuno sama. Uz emocionalni gubitak i svoje teško narušeno zdravlje, sama sam skrbila o kući i svim kućanskim poslovima. Nisam se više mogla baviti fitnessom ni plesom. Mislim da se jednostavno nagomilalo previše tuge i životnih problema. Doživjela sam 1. listopada 2021. godine težak moždani udar – prepričava Dolores objašnjavajući da, kako živi sama, skoro je preminula.

Dolores Bura preživjela je moždani udar

– Trebala sam doći na dijalizu i svi znaju da sam jako točna, ali sam tog dana kasnila. To je zabrinulo prijateljicu s kojom idem na dijalizu, pa me pokušala nazvati. Kad me nije uspjela dobiti, zvala je policiju. Ja se ne sjećam baš svih detalja. Znam da je policija provalila u kuću da me spase. Naravno, završila sam u bolnici – opisuje Dolores agoniju koja je uslijedila.

Nekoliko prijatelja i par daljih rođaka došli su bolnicu, no ona je bila u komi 15 dana. Dok se tijelo oporavljalo, lijekovima su je pokušavali stabilizirati.

– Poslije su mi pričali da su im liječnici govorili da, s obzirom na veliki izljev krvi u mozak, gotovo i nema mogućnosti da ću preživjeti. Ako i preživim, bit ću biljka bez sposobnosti govora i kretanja. No nakon 15 dana, ja sam otvorila oči. Mogla sam tečno govoriti i liječnici bili u čudu vidjevši da mi centar za govor i sjećanje nisu oštećeni – kaže Dolores.

No posljedice su ipak ostale i cijela lijeva strana tijela joj je oduzeta.

Borba s teškom svakodnevicom

– To je užasan osjećaj. Bila sam slobodna kao ptica, plesala sam i sve je funkcioniralo, a sad mi je isto kao da nemam lijevu ruku i nogu. Oporavak je dugo trajao i do danas nisam uspjela povratiti te funkcije, no naučila sam kako funkcionirati s hendikepom. I dalje živim sama tako da se znam sama otuširati i odjenuti te odraditi osnovne kućanske poslove. Vjerujem da me spasilo to što sam se bavila fitnessom i tijelo je bilo u formi. U suprotnom, posljedice bi sigurno bile teže – uvjerena je naša sugovornica kojoj kod većih poslova pomaže prijatelj koji je posjećuje.

Dolores živi od 400 eura invalidnine, tako da od toga ne može plaćati dodatnu fizikalnu terapiju ili druge metode rehabilitacije.

– Država je osigurala minimalan broj sati kod fizioterapeuta, no to sam sve iskoristila i doista nije dovoljno. U međuvremenu je dio mišića propao i atrofirali su. Da bih kvalitetno vježbala, netko bi mi tu nogu i ruku trebao izmasirati i opustiti, no nemam novca kojim mogu platiti njegovateljicu. Kroz humanitarne akcije moji Šibenčani su mi pomogli nekoliko puta, no taj se novac brzo istopio za fizikalne terapije. Kupili su mi i skuter za invalide, pa se sad vozim na dijalize na koje redovito idem – prepričava Dolores ističući da se nekad suočava s teškim danima.

– Pitam se ima li to sve smisla, no onda u meni proradi neki inat i kažem sama sebi da sam toliko toga prošla i prevalila, pa neću sad odustati. Pronaći ću način za sve. Kad mi je najteže, našminkam se i objavim lijepu fotografiju na društvenim mrežama. Kad me vide takvu, ljudi više ne vide moj invaliditet i onda mi je lakše. No treba se boriti i nema odustajanja! – zaključila je Dolores.

Da biste joj olakšali situaciju i omogućili stručnu pomoć, podržite je uplatom na broj računa IBAN HR0623400093233232445.