Davor Mataković (64): U Hrvatskoj držim tri rekorda na atletskoj stazi

U više od 100 polumaratona i 250 manjih utrka Davor Mataković iz Karlovca osvajao je prvo mjesto, a i danas je među najaktivnijim veteranima

Karlovčanin Davor Mataković (64) kaže kako je sport oduvijek dio njegovog života, osobito nogomet kojim se strastveno bavio do 24. godine života. Usto, rado je i trčao, a u školi ga je profesor nagovarao da se učlani u atletski klub jer je nastupa za školu na utrkama.

– No kratko sam bio član tog kluba jer je nogomet bio u središtu mojeg interesa. Ostvario sam poprilično dobru nogometnu karijeru gdje sam u NK Karlovac prošao sve nogometne selekcije od pionirske do prve momčadi. Zbog sportskih ozljeda tad mi je počela padati kvaliteta igre, pa sam prešao u jedan nižerazredni klub. No ozljede ligamenata skočnog zgloba koje su me pratile presudile su i uvidio sam da je za mene nogometna karijera gotova – iskren je Mataković koji je u dobi od 24 godine prestao igrati nogomet.

Između nogometa i trčanja

– Želio sam ostati u sportu i bojao sam se viška kilograma po završetku nogometne karijere, pa sam zapravo počeo trčati rekreativno, bez nekog posebnog cilja. U međuvremenu sam odradio vojni rok, pa je došao Domovinski rat u koji sam se uključio, a po završetku rata sam s nekoliko kolega aktivirao nogometni klub koji je bio u fazi mirovanja. No uvidio sam da stvarno više nema načina da se vratim nogometu, i odlučio sam ustrajati u trčanju – priča Mataković koji je zahvaljujući nogometu imao dobru fizičku kondiciju.

– Malo po malo sam povećavao udaljenosti pa sam tako otrčao kilometar, dva, pa pet. Inače sam bio specijalni policajac i tijekom rata sam bio u pričuvi, a vatrogasna postrojba u Karlovcu koja je bila u nadležnosti MUP-a tad je tražila zaposlenike. Pridružio sam im se prije 28 godina i odradio sam ostatak radnog staža kao profesionalni vatrogasac – prisjeća se Mataković ističući kako je riječ o fizički zahtjevnom zanimanju, no zahvaljujući mišićavoj konstituciji i sportu kojim se bavio, nije mu bilo teško pratiti teške zadatke na poslu.

– Kroz trčanje sam se nekako našao, a prije 18 godina u Fužinama su organizirali vatrogasnu utrku na dionici od sedam kilometara cestovnog trčanja. Mislio sam – ako mogu otrčati pet, pripremit ću se i za ta dva dodatna kilometra i odlučio sam sudjelovati. Bial je to moja prva utrka, boljelo me koljeno i čak nisam bio siguran hoću li je uspjeti završiti – iskren je Davor prisjećajući se kako se u isto vrijeme u Fužinama odvijao Fužinarski polumaraton.

Snovi o polumaratonu

– Gledao sam kako su na cilj nakon nas počeli dolaziti polumaratonci i tad mi je bilo nezamislivo otrčati 21 kilometar. Divio sam im se, a onda sam primijetio kako među njima ima i starijih ljudi. To me počelo kopkati i pomislio sam da bih se možda i ja mogao pripremiti za takvu utrku te sudjelovati u polumaratonu sljedeće godine – razmišljao je Davor kojeg je ideja privukla do te mjere da je ozbiljno i predano počeo trenirati kako bi savladao njemu tada nezamislivih 21 kilometar.

– Prisjetio sam se treninga iz djetinjstva i tehnika trčanja koje sam učio u atletskom klubu, počeo sam raditi na brzini, uzbrdicama i dužinama. I zaista, godinu poslije otrčao sam prvi polumaraton – bio je u Slavonskom Brodu, a ne u Fužinama, ali za mene je to bio događaj za pamćenje jer sam odmah osvojio prvo mjesto – ponosan je naš sugovornik.

Priznaje ipak kako ga plasman nije iznenadio jer je tijekom priprema pratio rezultate drugih natjecatelja i na utrku je došao svjestan da je brži od njih. No to mu je dalo vjetar u leđa i motivaciju da se nastavi baviti trčanjem.

– Fokusirao sam se na polumaratone jer sam se u tome našao. Otrčao sam i neke duže utrke. Primjerice, u Samoboru sam sudjelovao u utrci na 50 kilometara, tako da sam fizički spreman i mogu otrčati puni maraton, ali ovo mi baš odgovara. U početku sam se usredotočio na cestovne utrke. Sjećam se kako nas je na utrci na Jarunu bilo 120 natjecatelja, a danas bude više od njih 900 – prepričava Mataković.

Rekorder Davor Mataković

Kaže da ne broji na koliko je točno utrka sudjelovao, no smatra kako je bio na više od 100 polumaratona i 250 manjih utrka. No s vremenom je osim na cestovnim utrkama počeo sudjelovao i na stadionskim i dvoranskim utrkama. Učlanio se u AK KA – TIM za koji nastupa kao veteran.

– Još držim tri hrvatska rekorda i top tri rezultata svih vremena u Hrvatskoj. Za reprezentaciju Hrvatske nastupao sam na balkanskim prvenstvima, na šestoboju nacija u Mađarskoj te sam s balkanskih igara donio četiri srebrne, brončanu i zlatnu medalju – istaknuo je Davor.

Iako je napunio 64 godine, kaže da se izvrsno osjeća. Sportske ozljede iz mladosti s vremenom su se ublažile i nisu mu stvarale probleme s trčanjem, a tijekom utrka nikad se nije ozbiljnije ozlijedio.

Trčanje i godine

– Kako godine prolaze, nemoguće je ne osjećati ih. Sada sam nešto sporiji nego što sam bio prije, ali i dalje redovito treniram. Svaki dan otrčim 15 do 20 kilometara, uz jedan dan odmora. I dalje sudjelujem na natjecanjima i ostvarujem rezultate. Čovjek mora biti svjestan svojih mogućnosti i ograničenja, no trčati se može bez obzira na životu dob – smatra Mataković preporučujući početnicima da savjet potraže od stručnjaka i trenera.

– U moje vrijeme nisu postojale škole trčanja, tako da sam većinu tehnika prolazio sam. Danas je na raspolaganju puno informacija i mogućnosti, tako da se ljudi mogu obratiti stručnjacima – kazao je Davor kojeg na utrkama prati supruga Vesna.

– Ona mi je najveća podrška i brine o svim popratnim stvarima koje su mi važne. Također, otac sam i djed, a moja unučica Lorena najviše se raduje svakoj medalji koju osvojim. Posebno je naklonjena vatrogasnim medaljama. Valjda je to obiteljski, u krvi – zaključio je Mataković.