Marko Deša: Volim pomicati granice pa sam završio Ironman i obišao Hrvatsku biciklom
Bio sam gost na svadbi u Puli i baš je tada ondje bio završetak jedne od Ironman utrka. Iz znatiželje sam otišao pogledati o čemu je riječ. Za pristigle na
[...]Daria Obratov (34) iz Splita ovih dana u Parizu pred Svjetskom antidopinškom agencijom i Međunarodnim olimpijskim odborom predstavlja revolucionarnu metodu za otkrivanje dopinga na kojoj radi unazad nekoliko godina i kaže kako se nada da će do Olimpijade u Los Angelesu 2028. godine upravo njezin rad postati službena metoda za otkrivanje zloporabe nedopuštenih tvari. Vjeruje da će metoda omogućiti i napredak u medicini. No, krenimo redom. Splićanka Daria za sebe kaže da je oduvijek bila živahno dijete te su roditelji tražili način kako usmjeriti višak njezine energije.
– Primijetili su da se smirim pred TV-om čim se pojavi neki sport te da kao curica od tri, četiri godine uživam u tome. TO mi je ostalo do danas. Volim sve sportove, pa pratim i košarku i hokej i svašta. Uglavnom, kad su uvidjeli da me sport zanima, upisali su me na atletiku. Odmah sam se zaljubila u sport. I onda sam, gledajući na TV-u prijenos Olimpijade iz Atlante 1996. godine, smrtno ozbiljna majci rekla da ću jednog dana i ja tako nastupati na Olimpijskim igrama. Samo se nasmijala – prisjetila se Daria.
Nakon atletike upisala se na rukomet i uživala je u njemu, no kad je imala 14 godina, igračica iz druge momčadi slučajno se zaletjela u nju i ozlijedila je.
– Pukli su mi prednji križni ligamenti, hrskavica i meniskus. Pala sam na pod i počela se previjati od bolova, a koljeno mi je ostalo zaključano i nisam ga mogla ispraviti. Uslijedila je najprije fizikalna terapija pa operacija, no dobila sam sepsu. Reagirali su na vrijeme i dobila sam intravenozno antibiotike. Imala sam povišenu tjelesnu temperaturu tijekom sljedećih šest mjeseci. Roditelji su onda nekako došli do dr. Vlaste Brozičević koja me pregledala i pomogla da dođem do liječnica u švicarskom Baselu. Ondje sam u sljedeće tri i pol godine prošla još sedam operacija. Život mi se svodio na skakutanje na štakama, rehabilitaciju i stalnu bol – nastavila je Daria dodajući kako je liječnik u Švicarskoj rekao kako može zaboraviti na rukomet i druge kontaktne sportove koji uključuju skakanje jer koljeno to više ne može izdržati. Olimpijadu je i dalje ozbiljno sanjala, ali nekako se činilo da je cilj sve dalje.
– Meni je sport bio sve, a jedino što me držalo u cijelom tom ludilu između oporavka i ponovnih operacija, bila je pomisao kako ću se vratiti sportu. Pogodila me to procjena liječnika, no dr. Brozičević mi je rekla da u meni vidi sjaj velikog sportaša i da rukomet nije jedini sport. Pitala me bih li se okušala u sanjkanju na bob stazi jer joj se čini da imam predispozicije, i ja sam bez razmišljanja pristala. Kad sam doma rekla da me to zanima, tata je izjavio kako bi najveća greška bila da mi zabrane nešto takvo jer to onda željela još više. Ovako, pustit će me da se sama razočaram hladnoćom i težinom sporta – nasmijala se Daria objasnivši kako u Hrvatskoj nema staza, a jedini način da se netko time bavi profesionalno jest obavezna obuka u Austriji, koju organizira Međunarodna sanjkaška federacija.
– Poslije prvog treninga poslala sam doma poruku da ću se time baviti, to je to. Jednostavno mi je leglo kao da sam to oduvijek radila. Pritom morate imate na umu da se djeca tim sportom počinju baviti u dobi od tri ili četiri godine, a ja sam imala 17 i pol. Prednost je bila u tome što sam se ranije bavila rukometom koji zahtijeva eksplozivnu snagu i dobru koordinaciju, što je temelj sanjkanja, pa sam imala predispozicije. No ništa više osim toga. Nisam mogla zamisliti da poslije svih teških operacija, oporavka i boli koju sam trpjela sport ne bude dio mog života. Zato sam stazi uvijek prilazila s poštovanjem, ali bez straha. Moj cilj je bio stići na Olimpijadu i to sam čvrsto odlučila – priča Daria koja se posvetila svakodnevnim treninzima i radu.
Već u prvoj godini uspjela se natjecati u Svjetskom kupu, a 2010. godine bila je prva ispod crte za Olimpijske igre u Vancouveru.
– Tada me to još nije toliko pogodilo jer sam tek počela sanjkati se 2008. godine, ali to mi je dalo snagu za dalje. Zagrizla sam još jače i onda je došao Soči. Kvalificirala sam se i bila sam 19. u ukupnom poretku, ali vrijedi pravilo da tim, dakle muško – ženski dvojac ima prednost, pa su tako cure koje su bile debelo ispod mene na 50. mjestu ostvarile pravo nastupa jer su bile u timu, a ja sam bila sama i ostala sam doma. To me jako pogodilo i mislila sam odustati od svega, no moji roditelji, sestra i prijatelji koji su me oduvijek poticali u svemu, nisu mi dopustili. Rekli su da sam došla predaleko da bih sad odustala i nekako su me nagovorili da nastavim. Rekla sam sama sebi da ću si dopustiti još jedan, posljednji pokušaj i ako ne uspije, onda mi stvarno nije suđeno – priznala je Daria koja nije dopustila da prevlada malodušnost.
Nastavila je naporno raditi i trenirati s njemačkim timom. Već je tada bila bez trenera jer se u olimpijskoj godini svaki tim priprema za sebe. A onda su stigle Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu 2018.godine.
– Bila sam u Njemačkoj kad sam primila potvrdu Međunarodne sanjkaške federacije da kao prva hrvatska sanjkašica nastupam na Olimpijskim igrama jer sam se kvalificirala. U tom trenutku su me savladale emocije, a najteže mi je bilo što nisam uz sebe imala nikog bliskog koga sam mogla zagrliti jer su mi roditelji i sestre bili u Splitu – prepričala je Daria dodajući kako je od tog trenutka nadalje za nju sve bilo nestvarno, jer je o tome sanjala od malih nogu. Doduše, susrela se s vrlo realnim i nezamislivim problemima.
– Mislim da nema sportaša koji se na Olimpijadu kvalificira bez trenera, no eto, ja sam uspjela. Dodatno, stranim timovima velike autoindustrije proizvode sanjke koje su rezultat dugogodišnjih istraživanja aerodinamike i zakona fizike, a ja sam imala skupo plaćene sanjke stare 30 godina jer mi kao konkurentici nitko nije htio prodati novije. Nijemcima sanjke radi BMW, Talijanima Ferrari. Nakon poziva na Olimpijske igre nisam spavala tri ili četiri dana od uzbuđenja, a vrhunac svega je činjenica da je taj poziv potvrdio da sam dobra u onome što radim i da nisam slučajno stigla do cilja. Moje sestre i roditelji te dr. Brozičević došli su u Pyeongchang podržati me i zauvijek ću to pamtiti – priča Daria koja je unatoč svim preprekama uspješno odvozila utrku i završila na 27. mjestu.
– Tijekom natjecanja prišli su mi predstavnici nizozemske reprezentacije i pitali su me bih li, budući da sam toliko dobra, željal prijeći u njihov tim i nastupati za Nizozemsku. Nisam bila osobito zainteresirana, no po povratku u Hrvatsku uslijedio je hladan tuš. U Hrvatskom sanjkaškom savezu su mi rekli da nemaju više mjesta za mene i da nisam perspektivna. Kad doma niste dobri, sreću tražite vani, pa sam tako i ja ozbiljnije počela razmišljati o nizozemskoj ponudi. Dobila sam odlične uvjete tako da smo mlađa sestra koja se također bavila sanjkanjem i ja zajedno otišle i nastupale za Nizozemsku reprezentaciju. Nikad nisam mislila da ću nastupati za neku drugu zemlju osim Hrvatske, ali to me iskustvo obogatilo – priča Daria nastavljajući kako ih je Nizozemski sanjkaški savez i Olimpijski obor prihvatio kao da su rođene Nizozemke.
– Sljedećih nekoliko godina zaista smo se osjećale kao dio tima i jako mi je drago da smo im pomogle. Sestra je prepoznala među njihovim mlađim sanjkašima dječaka koji je zaista talentiran i omogućio je njihovoj reprezentaciju popularizaciju sporta i nove snage. U međuvremenu smo se obje umirovile po pitanju sportske karijere, a ja sam u tom trenutku počela promišljati o svom novom identitetu – ako nisam sportašica, čime se mogu baviti? Volim izazove i htjela sam nastaviti školovanje. Shvatila sam da sam u sportu napravila koliko sam mogla i da je vrijeme za neku novu stranicu. Zato sam se okrenula fakultetu – priča Daria.
U Hrvatskoj je započela studij prava na kojem joj je ostalo svega nekoliko ispita, no njezina je ljubav bila kineziologija. Stoga je, čim se otvorila mogućnost izvanrednog studija, upisala kineziologiju za kondicijskog trenera.
– Postavila sam pred sebe nove ciljeve i izazove, samo što ovog puta to nisu bili sportski rezultati. Imala sam sreće što sam uz ljubav prema sportu također osjećala i veliku ljubav prema znanosti i uspjela sam povezati oba svijeta i sad na neki način kroz znanje i pomicanje granica vraćam sportu ono što je meni dao – kaže Daria koja je nakon diplome na Kineziološkom fakultetu u Splitu u Norveškoj 2022. godine upisala na Medicinskom fakultetu studij Fiziologija treninga.
– To je studij koji se bavi liječenjem kroničnih bolesti kroz posebne vrste treninga. Kako sam bila među najboljim studentima, dobila sam priliku sudjelovati na svjetskom kongresu sportske fiziologije i medicine gdje sam upoznala profesora koji je član zdravstvene znanstvene komisije pri Međunarodnom olimpijskom odboru i drugim sportskim federacijama, a bavi se problematikom dopinga kod sportaša. Prepoznao je moju stručnost i ponudio mi da se pridružim njegovom timu ako budem planirala magisterij i doktorat – nastavila je Daria objašnjavajući kako je akademsku karijeru odlučila nastaviti upravo pokušavajući donijeti promjene i poboljšanja u sportu.
– Moj mentor me pozvao da s njegovim timom radim na projektu tzv. omics cascade metodi. Naime, željeli smo time unaprijediti postojeće testove koji više nisu dovoljno učinkoviti, jer ako sportaši uzimaju manje doze dopinga, često se ne detektiraju. Međutim, u prijašnjim istraživanjima u kojima su analizirali transkriptome iz krvnih uzoraka otkrili su da uzimanje dopinga ostavlja posebni molekularni potpis tj. ekspresiju gena. Cilja naše metode je napraviti testove nove generacije koji se temelje na molekularnom potpisu. Dakako, nadamo se da naša metoda može pronaći primjenu i u široj medicini kroz prepoznavanje promjena koje signaliziraju razvoj zloćudnih bolesti i drugih stanja – navodi Daria koja je provela šest mjeseci u Keniji gdje je uzela više od 500 uzoraka krvi i urina sportaša. Tvrdi kako je među kenijskim maratoncima najviše onih koji koriste nedopuštena sredstva, pa su zato autori istraživanja birali tu zemlju.
Uzorke je analizirala u laboratoriju u Hong Kongu gdje u rujnu započinje doktorski rad iz biomedicine i sportske znanosti, a u Parizu sa kolegama tijekom Olimpijskim i Paraolimpijskih igara predstavlja rezultate istraživanja Svjetskoj antidopinškoj agenciji i Međunarodnom olimpijskom odboru kao pilot projekt. Nadaju se kako će metoda zaživjeti i postati dio standardnih pretraga za sportaše zahvaljujući svoj preciznosti.
Bio sam gost na svadbi u Puli i baš je tada ondje bio završetak jedne od Ironman utrka. Iz znatiželje sam otišao pogledati o čemu je riječ. Za pristigle na
[...]Statična apnea O2 je natjecateljska disciplina ronjenja na dah, a sastoji se u tome da ronilac zadržava dah uronjen u vodu, bilo da je riječ o bazenu ili jezeru, rijeci
[...]Trčanje je moj život od 2010. godine. Počelo je kao slučajnost, a razvilo se u strast od koje ne odustajem. Spremna sam na brojne životne kompromise i kombinacije kako bih
[...]