Bono Dugonjić (70): Kao dijete sam sanjao da vozim bicikl u podnožju Etne i to sam ostvario
Bono Dugonjić (70): Kao dijete sam sanjao da vozim bicikl u podnožju Etne i to sam ostvario
11.06.2024. | Željka Krmpotić
Umaški umirovljenik Bono Dugonjić kaže da nije u penziji i ne želi gubiti vrijeme gledajući serije. Tijekom 273 dana na biciklu uspio je obići 41 državu
Pogledajte video:
Bono Dugonjić iz Umaga prije pet godina otišao je u redovnu mirovinu. Kaže kako je cijeli život radio, a bio je privatni poduzetnik i vlasnik tvrtke koja se bavila trgovinom i uslužnom djelatnošću.
– Oduvijek sam bio usredotočen samo na posao i nisam se bavio sportom ni drugim aktivnostima. To je rezultiralo problemima sa srcem, kralježnicom, koljenima, kukovima. Tražio sam način kako si olakšati situaciju sportom, ali nisam imao snage ni izdržljivost za nešto konkretnije. A onda sam otkrio bicikl. Bilo je to nekoliko godina uoči mirovine. Počeo sam polako voziti bicikl – prisjetio se Bono koji ističe kako njegove zdravstvene tegobe nisu nestale, ali je primijetio da su se smanjili bolovi i da se osjeća bolje.
Zdravstveni pomak
– Pritom sam počeo gubiti kilograme, Imao sam više od 100 kila, a sad imam oko 80. Ne pazim posebno na prehranu i jedem sve, osobito domaću hranu, a uživam u svom maslinovom ulju koje sam proizvodim te vjerujem kako upravo ono blagotvorno djeluje na moje zdravlje – priča Bono koji je ulaskom u mirovinu odjedanput dobio puno vremena i mogućnosti.
Mogao je voziti bicikl do mile volje, a pritom je uživao u pejzažima i prirodi. I onda mu je palo na pamet da vozi do odredišta u blizini Umaga.
– Popeo sam se na Žbevnicu, vrh Ćićarije, noseći bicikl na leđima jer ga nisam htio ostaviti. Bio je to dosta velik izazov za mene, no kad sam vidio da sam ga savladao i da to mogu, počeo sam si postavljati sve veće ciljeve. Sljedećeg dana sam otišao na Vojak, najviši vrh Učke. Otišao bih do Trsta na kavu ili bih vozio do Motovuna i Buzeta ili Kopra – nabraja Bono kojem su se dugoprugaške vožnje počele sve više sviđati.
Kaže kako je to bila prilika da istraži vlastite mogućnosti, a bicikl je idealno prijevozno sredstvo jer ne troši ništa osim energije tijela te ne zahtijeva skupo održavanje ni gorivo poput automobila. Poželio je tako voziti i od Umaga do Vukovara, no izbila je pandemija i nije se moglo slobodno putovati.
Putovanja po Hrvatskoj
– Iako je bilo ograničeno kretanje, ja sam se cijepio i imao sam potvrdu, pa sam umjesto do Vukovara te godine obišao cijelu Istru, Cres, Lošinj, pa opet Cres i Krk. Prevezao sam se biciklom preko Krčkog mosta kad je puhala bura i bilo je to zanimljivo iskustvo, a potom sam se preko Učke vratio kući – prisjetio se Bono koji se uglavnom bavi vrtom i maslinama, a kaže da je idealno vrijeme za putovanje biciklom u proljeće i krajem ljeta jer nisu velike vrućine.
Izrađuje vlastito maslinovo ulje, pa se tako dosjetio da bi ga mogao predstaviti u svim dijelovima Hrvatske ako ga doveze biciklom do najsjevernije, najistočnije i najjužnije točke.
– Rt Savudrija je najzapadnije točka, a od moje kuće je udaljen samo četiri kilometra. Tako sam ulje odnio do Savudrije, pa na istok do Iloka, pa do mjesta Žabjak u Međimurju i u mjesto Vitaljina na Prevlaci na krajnjem jugu. Za taj podvig trebalo mi je 29 dana – prepričava Bono koji je oduševljen svojim uspjehom počeo postavljati sve konkretnije i zahtjevnije ciljeve.
Osvajanje Europe
– Sljedeće, 2021. godine sam odlučio voziti do Malte. Nemam neki poseban razlog zašto baš ta destinacija. Otkrit ću vam da imam cilj pokoriti cijelu Europu, a to ne možete bez osvajanja glavnih gradova. Zato sam si zadao zadatak da ću obići sve europske države i njihove glavne gradove. Pa je tako prva destinacija bila Malta. Prevezao sam se kroz cijelu Italiju i došao do Sicilije. Za mene je to bilo posebno iskustvo. Još sam kao dječak sanjao o tome da se vozim biciklom u podnožju Etne, i to mi se sad ostvarilo. Vozio sam se biciklom ispod vulkana – ponosan je Bono koji kaže kako se do svih destinacija kopnom vozi do one krajnje točke do koje može doći biciklom, a onda se preko mora prebacuje trajektom ili zrakoplovom do druge obale te odatle nastavlja put biciklom.
– S juga Sicilije sam se prebacio na Maltu, a onda sam se istim putem vratio do Ancone i trajektom do Splita, pa u Umag – opisuje svoj podvig naš sugovornik i ističe kako je to bila prva inozemna tura.
Zanimljivost je da ne koristi navigaciju, a ne govori ni svjetske jezike. Pomoć su mu Google karte, a nikad ne planira cijeli put nego samo prvo odredište na kojem će spavati.
– Trudim se biti neupadljiv koliko mogu, ne idem u kafiće i ne družim se s ljudima, tako da nemam dojam da mi je sigurnost ugrožena. A ima i neke čarolije u tome kad ne znaš gdje ćeš spavati i kako ćeš se snaći – iskren je Bono koji se iz Malte vratio s novim idejama i snovima.
Supruga nije oduševljena putovanjima
No njegove ideje nisu osobito dobro sjele supruzi s kojom ima trojicu sinova.
– Pokušao sam razraditi taktiku kako to s njom riješiti, ali ne ide. Moja gospođa ne voli putovati. Vodio sam je na putovanje u Australiju, u Aziju, Afriku, skoro po cijeloj Europi. Lani sam planirao voditi je u Južnu Ameriku, ali nije htjela ići. Već sam bio uplatio rezervaciju, no uspio sam vratiti novac. Nije presretna ni mojim izbivanjem jer me nema po mjesec – dva, a sad kad budem išao na put oko svijeta, trebat će mi šest mjeseci – zabrinut je Bono koji ne zna kako pomiriti svoju strast prema avanturama i suprugin nedostatak iste.
– Sreća je što imam trojicu sinova i oni me podržavaju. Ne žive svi u Hrvatskoj. Dapače, kupili su mi bicikl za moja putovanja. Ja ne volim skupe stvari, pa su, svjesni toga, tražili skromniji bicikl koji može podnijeti ovakve ture. Tim sam biciklom 2022. godine otišao do Islanda gdje mi živi jedan od sinova. Nije mogao vjerovati da sam ozbiljan. Planirao sam ići preko istočne Europe, no već je divljao rat u Ukrajini pa sam krenuo sa zapada. Zagrlio sam svaku državu i njezin glavni grad na tom putu – prepričao je Bono koji je sa sinom biciklirao i Islandom, no kaže da su ceste uske i nesigurne.
Bono Dugonjić piše knjigu i priprema film
Sa svakog je putovanja donio puno foto i video materijala te piše knjigu, a kaže kako će se jednog dana posvetiti i stvaranju dokumentarnog filma o svojim avanturama. Tek što se vratio s Islanda, već je imao ideju biciklirati do Odese u jesen iste godine.
– Već je ondje bio rat, ali meni vrag nije dao mira. Vozio sam kroz Moldaviju koja me očarala te sam iz njihove regije Transnistria došao do granice. S druge strane me ruski vojnik ispitivao o tome gdje i zašto idem, a ja sam mu lijepo objasnio da želim u Odesi popiti kavu jer mi je cilj za života zagrljajem spojiti sve europske gradove. Rekao je da ondje ne mogu preko granice te me uputio na udaljeniji prijelaz, ali na kraju sam uspio – prepričava Bono kojem to nije bila jedina nezgodna situacija u kojoj se našao.
Naime, na putu u Jeruzalem u zračnoj luci mu se raspao bicikl što je pokrenulo alarm i sigurnosne službe, pa su ga pretresali vojnici sa snajperima. No uspio ih je uvjeriti da nema oružja ni neprimjerenih planova, pa su ga pustili.
– Bilo je to koncem ljeta 2023. i moram reći da mi se Jeruzalem nije svidio. To je podijeljeni grad i nigdje drugdje nisam sreo tako izraženu želju ljudi da vladaju jedni drugima – priča Bono koji je ranije te godine posjetio i Norvešku i na tom je putu proveo 52 dana.
Vožnja opasnim cestama
Priznao je kako, kad nema izbora, mora voziti po autocesti. Najopasnija je bila cesta od Višegrada do Rogatice u Bosni Hercegovini.
– Ondje nemate kako drugačije doći nego autocestom na kojoj su 52 tunela. Neki su povezani i nisu toliko dugački, ali osjećao sam se jako nesigurno. Imao sam sreće što sam onuda vozio u petak poslijepodne pa nije bilo puno kamiona – opisuje Bono dodajući kako je na svojim putovanjima triput obišao Međugorje, a na Brdo ukazanja je bicikl nosio na leđima.
– Zbrajam razne kilometre. Nebrojeno sam puta prošao našom Jadranskom magistralom, a triput sam prešao Alpe koje su me fascinirale i oduševile. Kreneš se penjati i gledaš voćke u cvatu, a dok dođeš gore, osim snijega i leda nema ništa – priča Bono koji je u više navrata prelazio i preko Učke, a zadnji put ondje je bio početkom ove godine.
Zagrljaj Hrvatske
– U ožujku sam zagrlio cijelu Hrvatsku. Popeo sam se na sjever Istre, pa odatle u Gorski kotar, pa Zagreb, Zagorje, Međimurje, Podravina i sve do Srijema i Osijeka, Odatle sam se provezao kroz Slavoniju do Moslavine i Banovine, prošao Liku i Kordun te kroz Dalmatinsku zagoru spustio se do Imotskog. Odatle sam opet posjetio Gospu u Međugorju te produžio do Dubrovnika. Kako sam došao nekoliko dana prije nego što sam očekivao, odlučio sam obići i neke otoke. Prebacio sam se do Mljeta, pa odatle na poluotok Pelješac, pa do Korčule gdje sam se poklonio na grobu Olivera Dragojevića – priča Bono koji se potom trajektom vratio u Split i odatle put Umaga.
– Sad se pripremam za sljedeću vožnju. Pratio bih putanju sunca iz Umaga te vozio kroz Monako, Andoru i Španjolsku, a zatim do Portugala odakle bih se prebacio u Ameriku pa do Australije gdje bih ostao desetak dana. Plan je zatim otići do Kine i Japana, a ako rat stane, pokušao bih ući u Rusiju. Moskva mi je na popisu gradove koje još nisam stigao zagrliti. Sve u svemu, prošao sam 41 državu Europe, za što mi je trebalo ukupno 273 dana na biciklu – objasnio je naš sugovornik koji ni nakon povratka s takvih iscrpljujućih putovanja ne miruje, nego svakodnevno vozi najmanje 20 kilometara.
Poticaj drugima
Ističe da osjeća razliku ako ne trenira, pa se trudi zadržati formu.
– Vozit ću sve dok budem mogao. Želim na ovaj način i druge potaknuti na aktivnost i pokazati im da mirovina nije samo sjedenje pred TV-om i gledanje serija. Nikad to nisam htio ni volio – kaže Bono poentirajući da za njegov način putovanja ne treba puno novca.
– Radio sam cijeli život, tako da imam mirovinu i ušteđevinu. Pomognu mi i djeca te mi daju novac za putovanja, a imam i prijatelje koji uplate kad vide da sam negdje na putu. Moja su putovanja skromna, a sa 100 eura mogu spavati u tri prenoćišta. Sam se financiram, nemam sponzore i nikome ne odgovaram. Slobodan sam i uživam u tome – zaključio je Bono.
Samozaposlila sam se jer nisam bila zadovoljna radom u drugim firmama, za druge ljude. Nisam mogla biti kreativna koliko sam željela, nisam imala slobodu izražavanja. Nisam osjećala da mogu napredovati
Iako nisam bila zadovoljna na radnom mjestu, davala sam jako puno sebe, vremena i truda da savladam sve izazove i dobijem bolje prilike kao i veću plaću. Klijenti su bili
Kad mi je onkolog rekao: “Ana, medicina je napredovala” odsjekle su mi se noge. U tom trenu mi se srušio svijet jer sam znala da je to rečenica koja dolazi