Bernardo iz Zagreba: Posjetio sam više od 100 planina, a sad na njih vodim druge ljude

Bernardo kaže da nema poseban osjećaj postignuća ni veličine kad se popne na željeni vrh, nego osjeća veliku zahvalnost i povezanost s prirodom. Najčešće se penje s kolegom i prijateljem, a društvo im pravi njegov vjerni pas

Nisam se svaki put popeo gdje sam god želio. Nekad zbog vremenskih uvjeta, nekad jer jednostavno planina nije dala. Okreneš se i vratiš doma, pa ponovo pokušaš za mjesec ili godinu dana. Čovjek mora imati poštovanja prema prirodi i ja osjećam to zajedništvo s prirodom i planinom. Nema tu ega ni osjećaja postignuća, čak ni kad se penjem na Sljeme na koje sam išao puno puta. Planina će uvijek biti tu, ali ako zabrljaš, tebe neće biti. Zato ne treba podcjenjivati tu moć prirode, nego osjećati duboko poštovanje – započinje svoju priču Bernardo Dedić (36) iz Zagreba.

Oduvijek su ga privlačile planine, ali nikad se nije ozbiljnije bavio usponima nego tek rekreativnim planinarskim izletima na Sljeme, Samoborsko gorje i okolicu. Još tijekom studentskih dana bavio se konobarenjem kako bi podebljao budžet, no posao ga je privukao pa je 2017. godine otvorio kafić unutar velikog prodajnog centra.

Put do prvog uspona

– Tamo sam upoznao direktora jedne od trgovina i u razgovoru doznao da se bavi planinarenjem. Popeo se na Mt. Blanc. Tijekom razgovora pokazao mi je fotografije nekih od svojih uspona i pitao me bih li mu se volio pridružiti na nekom od sljedećih. Misao o penjanju i planinama odmah me privukla i pristao sam bez razmišljanja. Već krajem te iste 2017. godine zajedno smo se penjali na slovensku Koču u Julijskim Alpama. Nikad nisam hodao dva do tri sata u komadu i taj uspon mi je bio fizički iznimno zahtjevan jer nisam imao prethodnog iskustva ni kondicije. Međutim, riječima ne mogu opisati ljepotu pejzaža, mir, prirodu, atmosferu koju sam doživio, rasterećenost i slobodu… Jednostavno me to toliko privuklo da sam bio siguran da ću to ponoviti – prisjetio se Bernardo dodajući kako je ugostiteljstvo zahtjevan i stresan posao, pa je mir planine bila u potpunoj suprotnosti s užurbanim dnevnim ritmom.

Pokrenuo je tvrtku za vikend ture po planinama

– Osim što vodim svoj kafić, kao izlagač pića i hrane organiziram razne festivale te sam unazad nekoliko godina redovito na zagrebačkom Adventu. Volim svoj posao, ali odlazak u planine me upotpunjuje i ispunjava na drugačiji način. Nakon tog prvog uspona, nismo dugo čekali do ponovno i zapravo smo do danas zajedno prošli više od 100 vrhova diljem Europe. O tome često pišem i na društvenim mrežama, pa su drugi prijatelji vidjeli fotografije i počeli sve češće pitati kako nam se pridružiti jer bi i oni voljeli posjetiti ista mjesta. Na kraju smo kolega s početka priče i ja pokrenuli tvrtku u kojoj vikendom vodimo ture – objašnjava Bernardo dodajući kako se puno toga na fotografijama ne vidi, pa su ljudi manje svjesni opasnosti koje vrebaju u prirodi.

Opasnosti uspona

– Bilo je opasnih trenutaka. U više navrata smo došli spremni za uspon, ali procijenili smo da bi bio rizičan pa smo se okrenuli i otišli te vratiti za koji mjesec. Moj kolega je jednom prilikom skoro smrtno stradao, bilo je baš filmski. Na Kamniškim Alpama u Sloveniji na trenutak mu je popustila koncentracija i proklizao je, skoro je pao niz liticu te se cepinima u zadnjem trenutku uhvatio za rub provalije. Priskočio sam i uspio ga izvući. Sva sreća što smo obojica iskusni i fizički spremni, a za takve situacije se ne možete posebno pripremiti. To je stvar djelića sekunde i vaše snalažljivosti u tom trenutku. Čovjek nakon takvog iskustva mora biti još oprezniji te trezveno razmišljati kako se sigurno vratiti doma. Postoji među planinarima uzrečica da nije važno popeti se na planinu, nego spustiti s nje – upozorava Bernardo ističući kako je to bila jedina škakljiva situacija s kojom se morao suočiti, dok je puno više onih lijepih trenutaka koji ispunjavaju i preplavljuju osjećajima.

– Nikad neću zaboraviti dan kad smo se penjali na Petzeck, jedan od austrijskih vrhova. Bilo je ljeto. Vrijeme je bilo idealno, gotovo čarobno. Dijelove staze prekrivao je snijeg, a na vrhu su dva jezera od kojih je jedno bilo zaleđeno. Svaki uspon je na svoj način poseban i puno ovisi o atmosferi, ljudima, prilikama… Nekad su fantastični manji usponi na jedna 1100 metara nadmorske visine, a nekad me obore s nogu oni na 2200 metara. nema pravila i zbilja znam uživati u svakom takvom trenutku. Recimo, posebna mi je bio i uspon na vrh Košuta u Sloveniji. Dan je bio predivan i zrak kristalno čist. Vidio sam pred sobom samo najviše vrhove Slovenije, Austrije i Italije, a kotlina ispod mene bila je obavijena oblacima. To čovjeku napuni baterije – prepričao je Bernardo koji je odlučio slično iskustvo pružiti i drugima kroz rad tvrtke.

Velika odgovornost za klijente

– Kolega i ja smo jako savjesni ljudi i nekako nam je ideja o tome da ljude vodimo u neke rizične situacije bila odbojna. Obojica se osjećamo odgovornima za sigurnost drugih i bilo kakva nezgoda bi bila na našoj savjesti. S druge strane, svi koji su nam se javljali kao zainteresirani za uspon bili su različitih fizičkih kapaciteta. Stoga smo odlučili krenuti s lakšim izletima i na praviti selekciju s obzirom na kondiciju polaznika. Krenuli smo s manjim usponima i sad već imamo oko 15 ljudi koji svaki vikend planinare s nama. Raznolik je profil naših klijenata, pa tako imamo muškarce i žene u dobi od 25 do 55 i više godina. Tu ima i vlasnika tvrtki, terenskih radnika, pa čak i sportaša – ističe Dedić dodajući kako su reakcije vrlo pozitivne i ljudi su oduševljeni odabranim stazama.

– Ipak, jedanput sam se suočio sa situacijom u kojoj sam se zabrinuo za suputnika. Vodio sam jednog mladića na planinarenje Biokovom i iz banalne situacije umalo se razvio ozbiljna problem. Naime, mladić je imao rukavice, no tijekom penjanja su promočile. Bila je zima i bilo je dosta hladno, tako da je morao skinuti rukavice kako ne bi dobio ozebline. Izvadio sam iz torbe rezervnu majicu i u nju mu zamotao ruke da se makar malo ugrije – prisjetio se Bernardo.

Planine mijenjaju ljude

Najviši vrh koji je Dedić savladao je Petzeck na 3283 metra nadmorske visine, no lista želja je velika i uključuje Himalaju na koju planira stići jednog dana, iako to ne uključuje nužno i Mt. Everest.

– Imamo u sljedećih nekoliko godina u planu obići pet do deset vrhova na kojima još nismo bili i gledamo kako to uklopiti u raspored. Žao mi je što 2020. godine nismo uspjeli otići na Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh na 5642 metra nadmorske visine. Već smo imali sve dogovoreno, trebali smo ići u lipnju, a onda je stigla pandemija – priznao je naš sugovornik.

Istaknuo je kako planine utječu na ljude i mijenjaju ih, a doživio je to na vlastitoj koži kroz spoznaju vlastite prolaznosti i poimanje veličine prirode.

– Recimo, penjući se na Kamniške Alpe, prošli smo dijelom staze koju s lijeve i desne strane okružuju kamene litice visoke 300 do 400 metara. Iznad sebe vidite nebo, a sa svih strana vise sige. Bile je sunčano i led se pomalo otapao, pa doslovno čujete svaku kap kako pada s tih siga. U jednom trenutku čuo sam neki lepet i pogledao u nebo te iznad sebe vidio pticu. Bila je strašno daleko, alo svaki zamah se čuo kad mi je neposredno iznad glave. Zastao sam jer sam u tom času shvatio koliko smo mi ljudi mali i nevažni u cijelom tom dizajnu prirode. Nikad nismo bili iznad toga, koliko god to željeli. Moramo naučiti uživati u takvim trenucima i prihvatiti da smo samo mali dio velikog sustava – kazao je Dedić.

Greške pri usponu

Odluke o osvajanju vrhova, priznaje, ipak nisu uvijek baš dobro promišljene, ali uči iz grešaka i trudi se ne ponavljati ih.

– Jedanput smo odlučili osvojiti jedan vrh u Austriji svjesni da je riječ o dvodnevnom usponu, no kako radimo tijekom tjedna, jedini izbor je bio da krenemo na put u petak uvečer. Stigli smo u subotu oko pet ujutro i odmah se krenuli penjati i penjali se cijeli dan do vrha. Hodali smo nekih sedma do osam sati, a potom došli do planinarskog doma u kojem smo prespavali. Sutradan smo se spustili i ponovo cijelu noć vozili da bi sljedećeg dana bili na poslu. Bilo je to nezamislivo iscrpljujuće. IMali smo i situaciju kad smo krenuli u sedmodnevnu avanturu obilaska vrhova u Austriji, Sloveniji i Italiji. Cilj je bio da ih sve obiđemo pješice i prvi na listi bio je austrijski Sauleck na oko 3.000 metara nadmorske visine. Ostali su bili na oko 2.000 metara i kad smo došli do predzadnjeg na talijansko slovenskoj granici u Julijskim Alpama, pogledali smo se i shvatili da je to kraj. Bio nam je to šesti dan hodanja i prvi put smo osjetili da nismo sretni jer smo bili svjesni da se još moramo spustiti i vratiti u Zagreb. Odlučili smo da nećemo ići na sljedeći vrh jer smo bili previše iscrpljeni – kaže Dedić koji je na tim putovanjima nerijetko noćio na otvorenom uživajući u svježem planinskom zraku.

Spavanje pod zvijezdama i vedrim nebom

– Ponekad nosimo i šator, ali težak je. Radije spavamo u bivku – to su improvizirana mjesta za noćenje u planinama. Svaka planina ima svoja skloništa, a vjerujem kako oni kojima je pomisao na takvo noćenje odbojna, ni ne idu na planinu. Ponekad spavamo i u planinarskom domu. Mogu reći da je noćenje a planini nešto najljepše što sam doživio. Svjež zrak, mir i tišina, ujutro se probudite svježi i odmorni kao da ste tri noći odspavali u jednoj – opisuje naš sugovornik.

Ponekad im društvo pravi Bernardova djevojka, no najčešća suputnica je ljubimica Mila, četverogodišnja mješanka.

– Čim izađe iz automobila i shvati da je u šumi, ona se preporodi, skače po stijenama, penje se i trči uz nas satima – smije se Dedić.

Oprema za planinare

Odlazak u prirodu izvrstan je način rekreacije, ali naš sugovornik upozorava kako se za to svatko mora pripremiti.

– Za planinu jedina odgovarajuća obuća su gojzerice. Nikakve tenisice ni druga obuća koja ne štiti zglob. Gojzerice su dizajnirane sa svrhom da vas čuvaju i to treba poštovati. Uvijek uz sebe valja nositi vodu, a ja redovito imam i kutiju za prvu pomoć te švicarski nožić. Nikad to nisam iskoristio ni trebao, no nije naodmet. Također, bez obzira na godišnje doba, ključan je dovoljna količina vode, a dobro je ponijeti i nekoliko grickalica. Važno je jedino da nisu previše slane kako ne biste trebali dodatnu vodu – objašnjava Dedić.

Nastavlja kako sve ostalo ovisi o godišnjem dobu. Zimi tako treba ponijeti cepine, dodatne rukavice i kapu te nekoliko majica i hlača kako biste se mogli presvući u suhu odjeću kad se ona koju nosite smoči.

– Ljeti je dobro ponijeti tri do četiri rezervne majice kratkih i dugih rukava, a u svako godišnje doba dobar izbor je višenamjenska marama koja se može nositi oko vrata ili oko glave jer štiti od hladnoće, vjetra i od sunca. Dobro je imati i sredstvo za dezinfekciju te konope. Nosite mobitel i punjač da se možete javiti u slučaju potrebe, a ako niste iskusni, ne odlazite sami u planine. Također, prije odlaska svakako provjerite prognozu vremena, jer koliko god su planine lijepe, tijekom nevremena mogu biti zastrašujuće i opasne – savjetovao je Dedić.

Kaže kako na svojim turama za klijente uvijek bira destinacije koje dobro poznaje kako bi izbjegao bilo kakve neugodne situacije, iako je bilo i takvih.

– Išli smo jedanput s mladićem koji je rekao da je iskusan, no kad smo došli do ozbiljnijeg uspona i stijene, uhvatila ga je panika pa smo ga morali spuštati. Ne valja precijeniti svoje mogućnosti jer to može ugroziti život – zaključio je Bernardo.