Andrej Vištica: Završavam karijeru u triatlonu, no to nije kraj – bacam se na trail utrke
Andrej Vištica: Završavam karijeru u triatlonu, no to nije kraj – bacam se na trail utrke
19.07.2024. | Željka Krmpotić
Ove godine Andrej Vištica, jedan od najuspješnijih hrvatskih triatlonaca, završava profesionalnu karijeru. Razgovarali smo o putu i planovima
Pogledajte video:
Andrej Vištica (41) priznaje da ga je triatlon kao ideja privukao upravo zbog svoje zahtjevnosti, pa se želio okušati. Riječ je o atletskom natjecanju koje sadrži tri discipline – plivanje, biciklizam i trčanje. Dionice mogu biti različitih dužina, no uvjerljivo je najizazovnija Ironman utrka. Sastoji se od 3,9 kilometra plivanja, 180,2 kilometra bicikliranja i 42,2 kilometra trčanja. Upravo je u Ironmanu Andrej Vištica ostvario zavidne rezultate, no da bi to postigao, priznaje da se morao odreći mnogih stvari.
– Studirao sam na Fakultetu elektrotehnike i računarstva i negdje pred kraj studija mi se javila želja da se bavim sportom, pa sam malo krenuo s trčanjem. Čuo sam za triatlon i htio sam se u tome okušati. Sjećam se prve utrke. Bila je u slovenskom Ptuju. Plivali smo u bazenu 750 metara, vozili smo bicikl 20 kilometara i na kraju trčali pet kilometara – prisjeća se Andrej.
Kaže kako je utrku završio negdje na sredini poretka, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na činjenicu da se ranije nije bavio sportom.
Put do triatlona
– Inače sam rodom iz Ljubuškog, studirao sam i jedno vrijeme živio u Zagrebu, a od 2016. godine živim u Makarskoj. Dok sam bio dijete, rekreativno sam trenirao tenis triput na tjedan, i to je to. Nisam imao sportskih iskustava prije toga, pa me ponijelo. Nisam mogao ni sanjati gdje će me to odvesti, a pritom sam se suočio s velikom preprekom. a to je pogrešna predodžba da je triatlon namijenjen isključivo profesionalnim sportašima ili profesionalcima veteranima – priča Andrej.
To ga je mišljenje nagnalo na to da sam stječe kondiciju te je vjerovao kako bi trebao biti u određenoj spremi ako se želi prijaviti kao natjecatelj u neki klub.
– Morate imati na umu da u to vrijeme nije u Hrvatskoj rekreativni sport bio toliko raširen, pa je stoga i moja predodžba bila potpuno pogrešna i napravio sam puno početničkih grešaka. Također, kad sam istrčao taj prvi triatlon, imao sam 23 godine što se smatra zrelom dobi za sportaše i mnogi su tad već bliže kraju nego vrhuncu karijere – priča Andrej koji je u isto vrijeme završavao vrlo zahtjevan studij.
Posao i sport
Prijavio se na natječaj za posao u poznatoj tvrtki, no već je tada u srcu znao da je triatlon za njega više od hobija.
– Prošao sam na natječaju za posao i ponudili su mi dvije opcije – rad na terenu koji podrazumijeva veću plaću i puno prilika za napredovanje, ili rad u Zagrebu. Vođen zdravim razumom najprije sam odabrao rad na terenu. No tu noć gotovo uopće nisam spavao, a jedino o čemu sam mogao razmišljati je pitanje hoću li požaliti zbog te odluke za 10 godina jer je uz rad na terenu nemoguće baviti se vrhunskim sportom – prisjetio se naš sugovornik koji je odmah ujutro nazvao poslodavca i rekao da se predomislio te da bi radije ostao u Zagrebu.
– Iz moje perspektive, jedini neuspjeh koji sam mogao doživjeti bio je taj da ni ne pokušam. Mislio sam također da će moj trud polučiti rezultatima kada dam sve od sebe. No da sam znao da će moj put do uspjeha potrajati dugih sedam godina, nisam siguran bih li se tada upustio u to sve. Naime, otegotna okolnost je bila što sam sve podredio sportu i sedam godina nisam imao nikakav život – priča Andrej koji je ustajao u pet ujutro kako bi otišao plivati na bazen prije posla, potom bi odradio smjenu do 16 sati, a onda odmah išao na drugi trening.
Nakon svega imao je snage tek doći kući, pojesti večeru i baciti se na spavanje samo kako bi sutra ponovio sve ispočetka. I tako punih sedam godina.
Andrej Vištica dao je otkaz
– A onda se dogodila prekretnica. Počeo sam ostvarivati rezultate i dobio sam stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora. Na račun toga sam na poslu zatražio rad na nepuno radno vrijeme pa sam dobio 30 sati na tjedan. Preostalo vrijeme sam iskoristio za dodatne treninge. Zahvaljujući tome, postigao sam prvi značajan rezultat i 2011. godine popravio hrvatski rezultat na Ironmanu – objasnio je Vištica.
To ga je motiviralo za dodatni rad, no bolest ga je spriječila u planovima.
– Dobio sam 2012. godine mišju groznicu i proveo 10 dana u bolnici te se dugo oporavljao. Međutim, iako sam te godine odradio solidne utrke s dobrim rezultatima, nije bilo napredovanja. Godinu iza toga već sam punio 30 i mislio sam da je to kraj karijere. Dodatno, cijeli sam život podredio sportu, i počeo sam se pitati je li vrijeme da opet razmislim o životnim odlukama i uključim ravnotežu. Otišao sam na još jednu utrku, u Vichy i postao europski prvak – prisjeća se Andrej dodajući kako je tada dobio ugovor u profesionalnoj ekipi.
– Bio je 1. travnja 2014. godine i tad sam službeno postao profesionalac te sam dao otkaz u tvrtki za koju sam radio. To je značilo da sam se potpuno posvetio sportu, a bilo mi je to posebno teško i zahtijevalo je dodatni trud jer sam morao sustići druge koji su bili na puno većoj razini od mene. Nekako sam to uspio – priča Vištica koji je nastavio nizati triatlonske uspjehe, a 2021. godine srušio je hrvatski rekord i prošao cijeli triatlon za 8 sati, 11 minuta i 40 sekundi.
Nakon toga još je dvaput popravljao rekord, tako da je sad 8 sati i 7 minuta. Željezna volja bila je ključ svake od njegovih pobjeda, a priznaje da nije s voljom i veseljem odlazio na sve treninge. Ipak, u glavi je uvijek imao širu sliku, pa kaže da nikad nije dopustio da ga u ostvarenju cilja zaustavi činjenica da tog dana nema volje za trening.
Nizanje uspjeha
– Bilo je više dana da nemam volje, no uvijek sam pred očima imao cilj koji sam si zacrtao. Ponosan sam na Vichy jer je to bila prekretnica, na Roth 2011. kad sam popravio hrvatski rezultat, ali i na pobjedu na Embrunmanu 2015. godine budući da je riječ o jednoj od najtežih Ironman distanci u svijetu. Održava se u francuskim Alpama u mjestu Embrun i konfiguracija staze je iznimno zahtjevna, a na 180 kilometara vožnje bicikla ima 3600 metara uspona – opisuje Vištica.
Danas, priča naš sugovornik, njegova profesionalna karijera polako završava. Usmjerio se prema radu s drugim kandidatima, a u međuvremenu se oženio i postao otac. Njegova kći danas ima četiri godine, tako da se posvetio obitelji.
– Imam 41 godinu i ovo mi je zadnja profesionalna godina u triatlonu. U Francuskoj ću sudjelovati na utrci 15. kolovoza i možda još na državnom prvenstvu i to je to. Trenutačno radim s rekreativcima kroz online programe kako bih im pomogao pripremiti se za triatlone na kojima žele sudjelovati. Poznajem sve staze, pa im uz konkretne savjete oko treninga pomažem i preporukama koje će im olakšati utrku – kaže Vištica.
Među klijentima su mu rekreativci u dobi od 20 do više od 60 godina, a ciljevi su različiti. Netko dolazi prvi put na natjecanje i cilj mu je samo završiti ga, dok drugi žele popraviti vlastite rezultate od prethodnih natjecanja.
Vištica kao trener za triatlon pomaže drugima
– U svemu tome motivacija je ključna. Svi mi imamo neke kočnice u glavi, no čim izađete i pokrenete se, stvari nekako idu same od sebe. Također, s obzirom na iskustvo mogu procijeniti jesu li ciljevi klijenata realni ili im treba ukazati na to da bi ih trebali prilagoditi svojem fizičkom stanju. Pristup je individualan i nema recepta koji se može primijeniti na sve jednako – priča Vištica objašnjavajući da je stoga teško općenito govoriti o tome koliko je nekome vremena potrebno za ostvarenje ciljeva.
Kako je riječ najčešće o pojedincima koji pokušavaju sport uklopiti u privatni i poslovni život, odlučujući faktor može biti njihova fizička sprema i ranije bavljenje nekim od sportova.
– Recimo, za nekoga tko se nije bavio sportom, nema smisla da krene trenirati kao profesionalac. Savjetujem im da se tijekom prve godine pripreme za olimpijske distance uz sport triatlon, sljedeće godine krenu na poluIronman, a tek u trećoj godini da se okušaju u pravoj Ironman utrci. Naravno, bilo je slučajeva da je netko postigao rezultat i u godinu dana – kaže Vištica.
Kaže kako je Ironman posljednjih godina stekao veliku popularnost u Hrvatskoj zahvaljujući globalnim trendovima.
– Ljudi su osvijestili utjecaj sporta i koliko im on poboljšava kvalitetu života. Puno ljudi krene s trčanjem, pa kad nakon nekog vremena ostvare značajne rezultate, traže novi i veći izazov pa tako završe i triatlonu. Mislim da je to put kojim većina triatlonaca dođe u ovaj sport – kaže Vištica koji ne odustaje od zahtjevnih utrka te planira i dalje ostati u sportu.
– Već sam pomalo krenuo na trail utrke i jako su me zaintrigirale. U tom sportu možete duže trajati jer trail distance ne zahtijevaju eksplozivnost koja se najprije gubi s godinama, a već sam bio na nekoliko trail utrka i privlačne su mi. Život mi se normalizirao i sad se mogu posvetiti i drugim stvarima – zaključio je Vištica.
Trčanje je moj život od 2010. godine. Počelo je kao slučajnost, a razvilo se u strast od koje ne odustajem. Spremna sam na brojne životne kompromise i kombinacije kako bih
Ana Glaurdić Mekinić kaže da se kod nje u kući ništa ne čuva za posebne prilike. Fina pića, bombonijere ili odjeća koju drugi spremaju za neki svečani trenutak, kod nje
Kad mi je onkolog rekao: “Ana, medicina je napredovala” odsjekle su mi se noge. U tom trenu mi se srušio svijet jer sam znala da je to rečenica koja dolazi